Postoje neki pisci čija je djela jako teško prebaciti na film, a jedan od njih svakako je najpoznatiji japanski pisac Haruki Murakami. Prije nekoliko godina Koreanac Lee Chang-dong snimio je hvaljeni i nagrađivani film "Burning" prema Murakamijevoj kratkoj priči "Barn Burning", no meni ta sporovozna i naporna drama nikako nije sjela. Isti je slučaj i s ovim hvaljenim i nagrađivanim filmom koji je Ryusuke Hamaguchi snimio prema Murakamijevoj zbirci priča "Muškarci bez žena" iz 2014. godine. Jednostavno mi nije do kraja sjela ova dugačka (puna tri sata!), sporovozna drama koja je Hamaguchiju donijela čak tri nagrade u Cannesu - nagradu za najbolji scenarij, nagradu kritike i nagradu ekumenskog žirija, nominirana je za Zlatni globus, a ušla je i među predkandidate za Oscara za najbolji strani film.
Svi oni koji su čitali bilo što od Murakamija, dobro znaju koliko njegovi romani i priče obično znaju biti čudni. Ne mogu baš reći da mi ovaj Japanac spada u uži krug omiljenih pisaca, tako da mi možda i zato nisu sjela oba filma snimljena prema njegovim pričama. Sve je tu nekako enigmatično, hermetično, bizarno, gotovo neljudski. Glavni lik Yusuke Kafuku (Nishijima Hidetoshi) je kazališni glumac i redatelj, čovjek na pragu pedesetih koji djeluje sretno oženjeno za scenaristicu Oto. Ipak, jasno nam je da je njihov odnos dosta čudan, a to i ne čudi jer su oboje čudaci. Nakon dugog uvoda koji traje dobrih 40 minuta, odlazimo dvije godine u budućnost i selimo u Hirošimu gdje je Yusuke nakon iznenadne ženine smrti angažiran na režiranju Čehovljovog "Ujaka Vanje".
Osim japanskih, u predstavi su angažirani i glumci iz ostalih istočnoazijskih zemalja, čak i jedna gluhonijema djevojka, a za glavnu ulogu Yusuke će angažirati mladića kojeg je dvije godine ranije ulovio u klinču sa ženom. Ni žena, ni mladi glumac nisu svjesni da su uhvaćeni, a Yusukea će najviše kada stigne u Hirošimu smetati što mu ugovoru stoji da mora imati vozača. Njegova rutina je da se vozi sam i za to vrijeme uz radio kasetu uči tekstove za predstave, a mlada vozačica koja će voziti njegov crveni auto postat će mu stalna suputnica te će kroz vrijeme provedeno zajedno u autu shvatiti oni koliko su slični i kako se zapravo izvrsnu razumiju.
Tužno je to, turobno, depresivno i jednostavno mi je "Drive My Car" bio naporan film i shvatio sam da mi ne drži pažnju. Da svako malo gledam mobitel, idem na cigaretu svakih pola sata i samo čekam kad će završiti. Naravno, mora se priznati, iako to nije bio film po mom ćeifu, da je snimljeno to s puno stila, kao i da je Hamaguchi uspio na film vjerno prenijeti Murakamijev duh i dubinu njegove emocije. Do kraja ćemo shvatiti da su i Yusuke i njegova mlada vozačica osobe koje su godinama u sebi potiskivali osjećaje, svatko iz svog razloga živio u nekom strahu, bojao se da će biti ostavljen i sve traume i tragedije koje su im se događale potiskivali su duboko u sebe i skrivali. Sada će jedno u drugom naći osobu kojoj će moći otkriti i najskrivenije tajne, no do toga će trebati proći jako puno kilometara vožnje i jako puno minuta filma.
Primjedbe
Objavi komentar