Osvojila je ova spora, artistička, gotovo četverosatna drama o troje ljudi koji su preživjeli otmicu autobusa nagradu kritike i ekumenskog žirija u Cannesu, a scenarist i redatelj Shinji Aoyama u "Eureki" kao da je predvidio globalnu eru terorizma i kako se pojedinci nose s posljedicama jednog takvog potpuno besmislenog i apsurdnog događaja. Sredinu devedesetih u Japanu je obilježio teroristički napad bojnim otrovom sarinom u podzemnoj željeznici koji su izveli članovi tamošnjeg kulta, a i kasnije je bilo ondje sličnih nasilnih i do tada teško zamislivih incidenata u kojima su nasumično ubijani ljudi. Jedan takav događaj inspirirao je Aoyamu da snimi sporovoznu, egzistencijalističku dramu o ljudima koji su pukom slučajnošću preživjeli jedan takav napad i pokušavaju nastaviti živjeti.
Nakon što su preživjeli otmicu autobusa, tinejdžeri Kozue (Aoi Miyazaki), njen brat Naoki (Masaru Miyazaki) i vozač busa Makoto (koji Yakusho) bore se s traumama suludog napada koji je rezultirao sa šest mrtvih. Jesam li kriv što sam preživio, pita se jedan od njih, a dvije godine nakon napada Makoto je dao otkaz i poslije lutanja zemljom vratio se kući. Za to vrijeme, roditelji Kozue i Naokija nisu se mogli nositi s njihovim PTSP-om te su ih napustili te brat i sestra sada žive sami u svojoj obiteljskoj kući. Kad sazna što se dogodilo, Makoto će se zbog osjećaja krivnje pokušati pobrinuti za njih jer je on jedini koji ih može razumijeti i pokušat će ih izvesti na pravi put, a za to su potrebne i neke drastične mjere.
Da situacija bude dramatičnija, regijom u kojoj oni žive hara serijski ubojica, a vrlo brzo Makoto će postati glavni osumnjičenik. Moglo bi se "Eureku" opisati i kao dugu studiju traume i dubinski pokušaj prikaza kakav je jedan takav događaj imao posljedice na živote ovo troje ljudi. Kako bi se potencirao dojam, osjećaji i stanje u kojem se nalazi troje glavnih likova, Aoyama se odlučio za staromodnu crno - bijelu fotografiju koja cijeloj priči dodatno daje neki sivi, tmurni ugođaj i naglašava emocije u kojima se nalaze preživjeli. Bio je to i jedan od klasičnih primjera filmskog pokreta koji se naziva Slow Cinema, a iako u uvodnim scenama pratimo samu otmicu, događaj je to koji je zasigurno teško shvatiti i jednostavno nemoguće dokučiti kako žive i osjećaju se ljudi koji su nešto takvo preživjeli.
Svi im govore bilo pa prošlo, treba nastaviti živjeti, no shvaćamo u ovom poetičnom filmu kakva je to trauma jer samo njih troje može razumijeti jedno drugo. Ni članovi njihovih obitelji jednostavno nisu mogli dokučiti što su to oni proživjeli i kako je jedan tako nasilan i nezamisliv događaj mogao utjecati na njihovu psihu i podsvijest i s vremenom svi kao da su se od njih odlučili distancirati. I činjenica je kako je "Eureka" jedan od onih filmova koji nisu nimalo lagani za gledanje, impresivna je to i upečatljiva emotivna i potresna drama, dubinska studija traume koja kao da postavlja pitanje može li se nešto takvo potisnuti, zaboraviti i početi iznova kao da se ništa nije dogodilo.
Primjedbe
Objavi komentar