Ako je ikad ikoga zanimalo kako izgleda razvojni put komarca od ličinke (larve ili kako se to već zove) pa do odraslog dosadnog i valjda jedinog bezvrjednog stvorenja na ovoj planeti osim da bude hrana šišmišima, može saznati to već u uvodnoj špici ovog više simboličkog psihološkog trilera / drame, nego klasičnog horora. Pravo jato komaraca nastanit će se u stanu grotesknog, jezivog i zaista bolesno, čak iritantno asocijalnog freaka, mladog i genijalnog analitičara koji radi za investicijsku banku. Mjesto i vrijeme radnje su New York 2007. godine odnosno nekoliko mjeseci uoči globalne krize koja je tada poharala ekonomiju, a otuđeni Richard Boca (Beau Knapp) vrhunski je matematičar koji je osmislio neku posebnu tehnologiju izračunavanja tih algoritama za dionice. Njegov šef mlati ozbiljne pare, a ne ide ni Richardu (koji poludi kad ga kolege posprdno nazivaju Dickie) baš tako loše.
Živi on u luksuznom penthouseu zgrade u New Yorku s pogledom na Central Park, a nakon partyja za ekipu s posla on će kući povesti prekrasnu mladu someljerku Lenu (Charlotte Vega). No, nije zanosna plavuša jedina koja će s ovim matematičkim Kvazimodom krenuti u njegov stan. Još na zabavi u njegovu košulju će se zavući jedan komarac i Richard će ga dopremiti kući te će se komarci vrlo brzo početi množiti u njegovom domaćinstvu. Podijelio je poljski filmaš na privremenom radu u Americi Filip Jan Rymsza "Mosquito State" u četiri poglavlja koja je nazvao po fazama razvoja komarca. Ta razvojna faza ujedno je puna simbolike jer će i glavni antijunak ovdje prolaziti kroz slične faze i doživljavati sličnu bizarnu i jezivu metamorfozu. Iako je Rymsza uspio u postizanju hladnog, jezivog, nelagodnog ugođaja, čak gotovo na tragu distopijskih romana J. G. Ballarda (Crash, High-Rise), ostalo je sve to dosta nedorečeno, prazno i dosta neuvjerljivo.
Prvenstveno zbog glavnog lika, čudovišta dosadanjakovića koji je tako preočito monstruozan i groteskan i prije nego što počne njegova transformacija da je to užasavajuće iritantno. I neuvjerljivo. Puno toga je neuvjerljivo ovdje, pogotovo taj odnos s Lenom koja u stvarnosti ne bi s takvim čudakom pošla k njegovoj kući pa da ima para k'o Đajić. Tip je od početka ne samo oduran i odbojan, već bolesno asocijalan i mutav da vjerojatno kući ne bi uspio odvesti ni prostitutku, no zato će lijepu Lenu u svom mondenom stanu koji će se nakon nekog vremena pretvoriti u grozni ćumez, ugostiti čak dva puta. Teško je uopće i naslutiti koja je bila intencija poljskog filmaša s ovim bizarnim filmom. Je li Richard personifikacija tog grotesknog pohlepnog sustava koji samo što se nije urušio, a on shvaća što se događa i fizički sve više propada jer je shvatio što će se dogoditi, no ne može ništa učiniti.
Jesu li komarci koji sišu krv i gnjave pošten narod personifikacija tih kriminalaca u odijelima i kravatama, pohlepnih sociopata koji se ne mogu zaustaviti ni kada im postaje jasno da im se tlo pod nogama urušava? Baš kao i komarac koji će ostati sisati krv sve dok se ne napuhne gotovo da ne može poletjeti, tako i Richardovi investicijski bankari sišu i grabe sve dok ne iscuclaju svu srčiku iz grane na kojoj su sjedili. No, za razliku od komarca napunjenog krvlju kojeg ćemo tada lako zatamaniti, pohlepnoj bagri poput Richardovog šefa ni tada se neće ništa dogoditi, a nastradati bi mogao tek niži ešalon poput Richarda. Iako je i tema pa i vizualni segment ovdje izniman (snimatelj Eric Koretz dobio je nagradu za najbolju fotografiju na festivalu u Veneciji), postignut je jezivi nadrealni, gotovo pa kafkijanski ugođaj, ipak je "Mosquito State" bio još jedan u nizu horora koji to zapravo i nisu koji nije zadovoljio moja ne pretjerana očekivanja.
Primjedbe
Objavi komentar