Neka velika i teška pitanja odlučio je u svom debitantskom dugometražnom filmu postaviti Edson Oda, redatelj i scenarist ove kombinacije drame i fantazije premijerno prikazane u Sundanceu. Tek punih godinu i pol dana nakon premijere "Nine Days" je konačno krenuo u američku distribuciju, a iako obično momentalno dobijem proljev kad čujem da neki novi američki film obrađuje pitanja kao što su što uopće znači biti živ, koliko cijenimo život i jesmo li zahvalni što smo uopće dobili priliku biti živi, ipak je ovo bilo relativno ok. Osmislio je Oda zanimljiv koncept, čak ga uspio i relativno korektno izvući do kraja, iako jasno da ovako naizgled nevjerojatno pretenciozna tema nije mogla proći bez barem minimalnih izdrkavanja i patetiziranja. A taj koncept otprilike glasi ovako:
Will (Winston Duke) je krupni crnac koji živi u izoliranoj kući negdje u pustinji i njegov je posao intervjuiranje kandidata koji bi mogli dobiti priliku za život. On procjenjuje zaslužuju li oni biti rođeni i hoće li se uspjeti snaći u životu, a dane on provodi nadzirući više televizijskih ekrana na kojima se prikazuju životi ljudi koje je prethodno izabrao. I dok je Will, saznat ćemo, prije nego što je postao svojevrsni birokrat za život, i sam bio živa osoba, njegovo jedino društvo je Kyo (Benedict Wong), duša koja nikad nije izabrana, no zato je stalno tu uz njega. Nakon što jedna od osoba koje je Will prethodno izabrao za život počini samoubojstvo, otvorit će se jedno slobodno mjesto i na intervjue i procjene koje traju devet dana stići će mu novi kandidati koji se nadaju da će baš oni dobiti priliku biti rođeni i proživjeti život.
Kroz razgovore s njima i stavljanje svih njih u neke neobične situacije, Will će pokušati saznati tko od njih šest ili sedam ima najbolje prilike snaći se na ovom svijetu. I svi ti kandidati ne mogu biti različitiji, no nakon što se njegova omiljena kandidatkinja iz prethodnog odabira za koju je bio uvjeren da će se uspjeti sjajno snaći na svijetu, ubila dok je imala 28 godina, on će početi sumnjati u svoje sposobnosti i razmišljati radi li on svoj zadatak dobro. Iako je koncept koji je osmislio Oda zanimljiv i iako je uspio postići ugođaj uz koji gotovo pa možemo povjerovati u ovu priču, ipak nije uspio izbjeći upadanje u pretjeranu sentimentalnost, dociranje, čak i patetiku.
Pitanjem što to uopće znači biti živ, koji je uopće smisao svega i shvaćaju li ljudi da su živi, bavili su se valjda filozofi valjda još od antike i pitanje je to na koje vjerojatno nikada nećemo saznati točan i precizan odgovor. Bavili su se ovim pitanjem i mnogi filmovi i odmah mi na pamet recimo padaju Kurosawin klasik "Ikiru" ili Wendersovo "Nebo nad Berlinom". Bilo je i filmova koji su se ovim ili bliskim pitanjima bavili na pomalo humoran način, a jedan od problema kod "Nine Days" mi je bio taj što je sve to tako ozbiljno, kao da se život sastoji isključivo od patnje, boli i teških trenutaka. Zato je valjda i Will, tip od dva metra i gotovo 150 kila zapravo tako senzibilna i nježna dušica koja se očito nije uspjela snaći na ovom svijetu i strahuje da će kandidati koje odabere ponoviti njegove pogreške.
Primjedbe
Objavi komentar