Australac Justin Kurzel predstavio se 2011. godinom šokantnom i uznemirujućom dramom "Snowtown" o seriji ubojstava u Adelaideu devedesetih. Potom je snimio on neke zvučne i poznate filmove kao što su "Macbeth" i "Assassin's Creed", a sada on kao da je napravio puni krug i vratio se na početak. "Nitram" je još jedna šokantna i dubinski uznemirujuća psihološka drama koju je također snimio po stvarnim događajima i stvarnim ljudima. Godine 1996. u turističkom resortu Port Arthuru na Tasmaniji poremećeni mladić Martin Bryant ubio je 35 ljudi poluautomatskom puškom koju je legalno kupio, a Kurzel se ponovno udružio sa scenaristom Shaunom Grantom i odlučio snimiti film ne o tom stravičnom događaju, već svemu onome što je prethodilo.
Pokušali su ući oni u pomračeni um tipa koji je to učinio i shvatiti kako je nešto takvo uopće moguće, a osim jezivog i krajnje uznemirujućeg ugođaja, film je to koji se ističe sjajnim glumačkim izvedbama. Posebno se to odnosi na američkog glumca Caleba Landryja Jonesa, tipa koji prirodno pomalo izgleda kao luđak pa i ne čudi da ga se često angažira za takve uloge, a da je u ovoj savršen, potvrđuje činjenica da je dobio nagradu za najboljeg glumca u Cannesu. Priča je to o sociopatu u nastajanju, o tipu za kojeg nam je od početka jasno da nije čist i da je najblaže rečeno potpuni freak. Čudak s povijesti mentalnih bolesti koji živi s mamom (Judy Davis) i tatom (Anthony LaPaglia), ljudima konstantno zabrinutim i prestravljenim zbog vlastitog sina.
Da se naslutiti da je tu bilo zlostavljanja u školi (Nitram je Martin naopačke i tako su ga klinci zafrkavali), svega što tu već ide kad su ovakvi sociopati u pitanju. No, od prvih trenutaka kad ga vidimo, i da ne znamo što će se dogoditi, jasno nam je da je to jedna od onih priča koja ne može dobro završiti. Potpuno je on izvan kontrole, roditelji ne znaju što da rade s njim i dok mu otac popušta i kao da se potpuno pomirio sa sudbinom, majka pokušava biti stroga, no i ona gubi nadu da će on ikada biti normalna osoba. I tada ova bizarna, bolesna priča o disfunkcionalnoj obitelji postaje još luđa jer Martin će se sprijateljiti sa sličnom čudakinjom, pedesetogodišnjom Helen (Essie Davis), ekscentričnom osamljenicom koja je uz to, nevjerojatno bogata.
Priča tu postaje sve luđa i bizarnija, grotesknija i grotesknija jer tip poput Martina odjednom će postati pun novaca, a njegovo mentalno stanje će nakon niza nesreća (od kojih će većinu sam uzrokovati) postajati sve gore. Kurzel pomalo po uzoru na "Elephant" Gusa Van Santa pokušava cijeloj priči o ubojici u nastanku prići s distance, pokušavajući ga prikazati kao ljudsko biće, no u to je jako teško povjerovati. Ništa u njegovom ponašanju nije tipično, normalno ljudsko, sve je tu posve suprotno od onoga kako se normalan čovjek ponaša i reagira u određenim situacijama, no vrsni režiser poput Kurzela uspio je majstorski iznijeti ovu mračnu, stiliziranu psihološku dramu i njegov je to najbolji film još od ranije spomenutog "Snowtowna".
Primjedbe
Objavi komentar