Osvojio je ovaj esejistički, opservacijski dokumentarac u kojem pratimo izoliranu zajednicu na otočiću u Kaspijskom jezeru glavnu nagradu na jednom od najvećih svjetskih festivala, kanadskom Hot Docsu. I zaista je to nevjerojatno mjesto u kojem vrijeme ne samo kao da je stalo, već kao da vrijeme ondje ide unatrag. Saznat ćemo tako da je ovaj pješčani otočić smješten usred Kaspijskog jezera nekoć bio prosperitetno mjesto u kojem su ljudi sasvim solidno mogli preživjeti od svog rada, ponajviše ribarstva. No, danas to mjesto kao da je potpuno zaboravljeno i nekolicina ljudi koji su ondje ostali ne samo da nemaju posao, već nema ondje ceste, struje, one najosnovnije infrastrukture. Da situacija bude još strašnija, ribarstvo je sada ondje zabranjeno pa se tako već u uvodnoj sceni glavni protagonist, upečatljivi pedesetogodišnjak izbrazdanog lica i s tek pokojim zubom u čeljusti, žali da im sada sude već zbog jedne jesetre koju upecaju.
"Ostrov" je film koji se ističe zbilja senzacionalnom fotografijom i uspjeli su režiseri Svetlana Rodina i Laurent Stoop u svoj punini uhvatiti ne samo to gotovo pa nadrealno mjesto, već i njegove stanovnike. Ljude koji su zapeli u nekim prošlim vremenima i koji se sa sjetom prisjećaju dana Sovjetskog saveza pa i danas obilježavaju sve velike pobjede Crvene armije u II svjetskom ratu. Da se radnja ovog dokumentarca odvija u sadašnjosti, a da nije to neki distopijski postapokaliptični film snimljen po uzoru na Tarkovskog i njegovog "Stalkera" zakljujučemo i po tome što je jedna od rijetkih zabava tamošnjim ljudima televizija koju gledaju zahvaljujući agregatima. Uglavnom je na programu neki politički program, a za sve te rijetke stanovnike najveći heroj je ruski predsjednik Vladimir Putin.
Iako su zaboravljeni i od boga i od vraga, od svih osim od pripadnika specijalne postrojbe policje koji redovito dolaze maskirani u inspekciju njihovih potleušica tražeći ribu koju su uhvatili krivolovom, oni i dalje vjeruju da će im Putin pomoći. Zato će ranije spomenuti upečatljivi tip kojeg sam ranije spomenuo i kojem sam zaboravio ime, Putinu pisati pismo vjerujući da će on riješiti njihove promjene. Djeluje život na Ostrovu negdje na pola puta izmeđi distopije i utopije, mjesta u kojem su svi nekoć živjeli dobro zahvaljujući čuvenom kavijaru, a sada bi država vjerojatno bila najsretnija da ih uopće i nema. Kao i svi pošteni Rusi, svoje probleme svi oni utapaju u nekakvom otrovu od votke koju su valjda sami ispekli, a sjajno Rodina i Stoop uspijevaju tu uhvatiti duh društva.
I to ne samo društva ovog otoka, već duh prosječnog razočaranog posttranzicijskog Rusa koji i dalje sam sebe pokušava uvjeriti u neki mit o velikoj i moćnoj sili koja će svim svojim ljudima osigurati prosperitet iako su negdje u dubini svjesni da se to neće dogoditi i da ekipa koja se dočepala vlasti gleda samo na sebe. Iznimno je to zanimljiv dokumentarac o modernom ruskom društvu koje je zaglavilo negdje između nostalgije za prošlosti i surove realnosti i ljudima koji i dalje vjeruju u političare čvrste ruke. Gotovo pa oni zazivaju diktatore koji će čarobnim štapićem riješili njihove probleme i dive se tipovima poput Putina iako su svjesni da im se godinama laže i znaju da im nikada neće biti bolje.
Primjedbe
Objavi komentar