Španjolski majstor Pedro Almodovar snimio je još jedan kvalitetan film. "Paralelne majke" ipak ne spada u uzak krug njegovih najboljih djela, no svejedno je to tipični almodovarovski film, misteriozna drama s pomalo hičkokovskim štihom kakav velika većina onih koji se bave filmom nikad neće snimiti. Vizualno je to klasični Almodovar, sa šarenim bojama, vrhunskim set dizajnom, ušminkano, a tematski se "Parallel Mothers" našao negdje na pola puta između njegove čudnosti i uvrnutosti na tragu "Koža u kojoj živim", "Pričaj s njom" ili "Žena na rubu živčanog sloma" i klasične melodrame poput "Sve o mojoj majci" ili "Volver".
Ovdje kao da je ubacio dva filma odjednom pa je istovremeno to i uvrnuta hičkokovsko - sirkovska priča o dvije majke koje su se upoznale u bolnici i istovremeno rodile, no tu je i ozbiljna priča o masovnim grobnicama i nasljeđu španjolskog građanskog rata. Janis (Penelope Cruz) je tako fotografkinja u kasnim tridesetima u čijem rodnom selu se nalazi masovna grobnica z građanskog rata. Upoznat će ona antropologa koji će joj pomoći u ekshumaciji posmrtnih ostataka ubijenih, no upustit će se oni i u strastvenu vezu koja će rezultirati neplaniranom trudnoćom. Devet mjeseci kasnije, Janis je u rodilištu, gdje će upoznati 17-godišnju Anu (Milena Smit), djevojku koja je također neplanirano ostala trudna.
Životi dviju žena koje će istovremeno roditi svoje kćeri vrlo brzo će se ispreplesti, a naravno da je Almodovar spremio tu neka svoja tipična iznenađenja koja bi bilo šteta otkrivati. Od prve do posljednje scene "Parallel Mothers" je tipični almodovarovski film, a bez obzira što je puno toga tu konfuzno i čudno i nekako je teško povezati kako te dvije nominalno različite priče imaju veze jedna s drugom, opet je to izniman film u kojem Almodovar ponovno pomalo eksperimentira s pričom u priči i opet imamo tu zanimljive i jake ženske likove. Nakon prethodnog "Pain and Glory" u kojem su glavni junaci bili muškarci, opet se Almodovar vraća ženskim likovima, majkama, koje su potpuno različite. I to ne samo po godinama.
Dok je Janis (njena pokojna majka hipijevka predozirala se sa 27 godina, baš kao i pjevačica Janis Joplin po kojoj je kćeri nadjenula ime) sretna što će postati majka, Ana je skeptična i preplašena, što i ne čudi ne samo zbog njenih godina, već i zbog njene majke, Terese (Aitana Sanchez-Gijon). Nakon što se još kao mlada razvela i ostavila Anu s ocem jer je odlučila ganjati karijeru, bivši muž joj je poslao kćer natrag kad je ona ostala trudna. No, baš u trenutku kad je Ana rodila, Teresa je konačno dobila glavnu ulogu u kazalištu i ponovno će se u izboru između kćeri i karijere odlučiti za ovo drugo. Ipak, kao što je i obično slučaj s filmovima Pedra Almodovara, razvit će se priča tu u potpuno neočekivanom smjeru i to u nekoliko navrata.
Otvorile su "Paralelne majke" festival u Veneciji i Cruz je ondje potpuno zasluženo dobila Volpi cup za najbolju glumicu. Nominiran je ovaj film i za Zlatni globus za najbolji film izvan engleskog govornog područja, a ima i pregršt nominacija za španjolsku filmsku nagradu Goya. Svi oni koji i inače vole Almodovara i njegovo stvaralaštvo sasvim sigurno neće pogriješiti s "Parallel Mothers". Pravi je užitak gledati kako je ovaj veliki filmaš s godinama svoj stil dotjerao do savršenstva i kako i u situacijama kada snima film koji bi se tematski mogao opisati i kao varijacija na temu onoga što je ranije snimao, to bude zanimljivo, neobično, višeslojno. Baš almodovarovski.
Primjedbe
Objavi komentar