Britanka Rebecca Hall (Vicky Cristina Barcelona, The Night House, The Prestige) posljednja je u nizu glumica / glumaca koji su se bacili i u scenarističko - redateljske vode. Za svoj prvijenac Hall je odabrala priču smještenu u New York dvadesetih godina prošlog stoljeća te je sama obradila roman iz 1929. godine američke spisateljice Nelle Larsen. Iako joj prezime sugerira drukčije, Larsen je bila mulatkinja iz siromašnog crnačkog dijela Chicaga, a mulatkinje su i dvije glavne protagonistice ove stilizirane crno - bijele drame. Sam naziv filma odnosno "Passing" je izraz koji se koristi kada pripadnik neke rasne skupine bude prihvaćen (ili prođe) kao pripadnik druge. U Americi prije stotinu godinu najčešće se tako opisivalo crnce ili mulate svijetije puti koji su se uspjeli asimilirati među bijelom većinom, a na taj način su izbjegavali rasnu segregaciju i diskriminaciju s kojom su se suočavali crnci.
Jedna od takvih mulatkinja (je li ta riječ danas uopće više politički korektna više ni sam ne znam, nadam se da ne budem "cancelan") je i Irene (Tessa Thompson). Ona se identificira kao afroamerikanka, udana je za crnca liječnika Briana (Andre Holland), žive u crnačkom dijelu Harlema i odgajaju svoju sinove kao crnce. Prilikom jednog odlaska u grad, Irene će susresti svoju školsku prijateljicu Clare (Ruth Negga), također svjetloputu mulatkinju koju nije vidjela 12 godina. No, Clare se udala u Chicago za bogatog bijelca Johna (Alexander Skarsgard), koji uopće nije ni svjestan da mu je žena crnačkog porijekla. Imala je Clare tu "sreću" pa je rodila kćer također dovoljno bijele puti i njen muž uopće ni ne pomišlja da bi ona mogla biti crnkinja.
No, njihov razgovor u Clareinoj hotelskoj sobi prekinut će John, tipični američki rasist iz tog doba koji otvoreno prezire i degradira afroamerikance koji će također pomisliti da je i Irene bijelkinja nešto tamnije puti, baš kao i njegova žena. Inače ponosna crnkinja Irene, to će prešutjeti i pravit će se da je bjelkinja, a nakon što se Clare s mužem doseli u New York, ona i Irene će obnoviti prijateljstvo. Ipak, neće to biti ona razina prijateljstva koju su imale nekoć dok su bile mlade jer dok će Irene pomalo zavidjeti Clare na njenoj otvorenosti i hrabrosti, Clare će se povjeriti da joj nedostaje crnačko društvo i da joj je sve teže stalno se pretvarati da je bjelkinja. Jedan od razloga, ne samo da bi film što više izgledao kao da je zaista i snimljen negdje krajem dvadesetih, zašto se Hall odlučila na crno - bijelu okomitu fotografiju zasigurno je i taj što prosječni gledatelj teško može povjerovati da bi ijedna od protagonistica mogle proći kao bjelkinje.
Iz aviona nam je jasno da su i Clare i Irene žene crnačkog porijekla, a uz crno - bijelu fotografiju to se ipak nekako slabije primjećuje. Ipak, ti detalji su zapravo i puno manje bitni. Bitna je ovdje dubina i kvaliteta same priče pa i izvedbe (po svim pitanjima, od glume, režije, fotografije, scene, glazbe) jer pokazao se "Passing" kao kvalitetna, duboka i pametna karakterna studija dvije žene koje moraju preživjeti u nimalo ugodnim okolnostima. Snažna je i scena u kojoj Irene pokušava zaštititi svoje sinove i držati ih što je moguće duže u nekakvom balonu da je svijet prekrasno mjesto, a njen muž im bez ustezanja priča kako su nekog mladog crnca linčovali nasred ulice i da moraju biti na oprezu jer se to svakom od njih može dogoditi. Mora se priznati da se Hall s "Passing" predstavila i kao talentirana režiserka s puno stila, osjećaja i dobar je to film o ne baš lijepim epizodama iz američke povijesti.
Primjedbe
Objavi komentar