Nekad davno u Europi se vjerovalo da u nestašici hrane za mladunce, pelikanka može kljunom rastvoriti svoja prsa i nahraniti gladne ptiće vlastitom krvlju. Naravno da pelikani (bar koliko mi je poznato) tako nešto ne rade, no zbog tih drevnih vrednovanja, pelikan je postao simbol samožrtvovanja i dobročinstva. Mama pelikanka u ovoj je njemačkoj drami premijerno prikazanoj u sekciji Horizonti festivala u Veneciji, žena po imenu Wiebke (standardno dobra Nina Hoss). Ona se bavi dresurom konja za policiju, a živi na farmi s djevojčicom Nicolinom koju je posvojila u Bugarskoj. Ako sam dobro shvatio, iz nekog razloga ova samotnjakinja nije mogla posvojiti dijete u Njemačkoj, već je morala otići u Bugarsku gdje su očito blaži propisi po tom pitanju, a nakon Nicoline, odlučila je ona posvojiti još jednu kćer.
S prvim djetetom bilo je očito sve OK jer Nicolina se sjajno prilagodila, pristojna je, pametna i dobrodušna djevojčica pa zašto takvo ne bi bilo i drugo dijete. No, malena Raya sve je ono što Nicolina nije. Iako se u početku činila umiljatim i dragim djetetom, čim je stigla u Njemačku, ispostavit će se da je za nju mali Damien iz "Omena" bečki dječačić. Odmah je Raya počela praviti belaj, a ono što se u početku možda i činilo kao dječje nepodopštine, pokazat će se kao nešto akutno i ozbiljno. Je li mala potencijalni sociopat? Što je to ona morala doživjeti, kakve traume u ranom djetinjstvu, da se tako baš bolesno ponaša i da je se boje i djeca i odrasli? I Wiebke će postati jasno da je tu problem puno ozbiljniji, nego što se činilo u početku, no ipak je ona žena koja dresira i "lomi" divlje konje pa zašto joj nešto isto ne bi pošlo za rukom s divljom djevojčicom s očiglednim psihološkim problemima.
Baš kao mama pelikanka iz staroeruropske legende, tako će i Wiebke staviti sve što ima na kocku kako bi spasila dijete koje je odlučila uzeti pod svoje. Na sve moguće načine trudit će se da je socijalizira, pružat će joj beskonačnu ljubav, sve što je u njenoj moći, a kao da neće ni sama shvaćati da se i ona počinje ponašati sve opsesivnije i sve asocijalnije. Podsjetio je "Pelikanblut" pomalo tematski i na "System Crasher", još jedan njemački film snimljen iste godine koji je bio i tamošnji kandidat za Oscara u kojem je glavna protagonistica također bila djevojčica s ozbiljnim problemima u ponašanju. No, u "Pelikanovoj krvi" ipak će se priča rasplesti posve drukčije jer kad shvati da nikako ne može pomoći Rayi, njena pomajka će postajati sve uvjerenija da ju je opsjeo nekakav zloduh. Tako će se prema kraju ova gotovo pa obiteljsko - psihološka drama početi rasplitati kao neki spin-off "Egzorcista", no nije to baš bilo najsretnije rješenje.
Primjedbe
Objavi komentar