Svi oni koji su očekivali klasičnu biografsku dramu o za Britance neprežaljenoj princezi Diani vjerojatno će se razočarati kad pogledaju film koji je po scenariju Stevena Knighta (Peaky Blinders, Taboo, Locke, Dirty Pretty Things, Eastern Promises) snimio Čileanac Pablo Larrain. Nije "Spencer" ni izbliza klasična biografija na tragu serije "Crown", već je to hiperstilizirana psihološka drama, promišljanje o unutarnjem stanju princeze tijekom obiteljskog okupljanja za božićne praznike početkom devedesetih kada je saznala da je muž vara sa starom ljubavi Camillom. Radnja se ovdje odvija kroz tri dana od Badnjaka pa do Štefanja kada se kraljevska obitelj okuplja na jednoj od velebnih daća koje posjeduju. Dvorac i pripadajuće imanje osigurava vojska, stiže ondje doslovno cijela vojska posluge, a iako se imanje nalazi u neposrednoj blizini kuće u kojoj je odrastala, Diana se putem gubi i stiže posljednja.
Od početka je jasno da se ona uopće ne uklapa u to društvo supersnobova, tih robova tradicije i rutine i da joj je doslovno mučno što će sljedeće dane morati provesti u tom društvu. Jedino čemu se donekle veseli je vrijeme koje će provesti sa svojim sinovima, a prijezir i gađenje koji ona osjeća prema cijeloj toj gunguli, strogim pravilima, svemu što se od nje traži, nesumnjivo je obostran. Cijela proširena kraljevska obitelj koja će se ondje zateći na Dianu gotovo pa gleda kao na njihovu imovinu, kao da je ona njihov ukras, lutkica koja ništa ne bi trebala odlučivati sama i koja se mora ponašati onako kako nalažu pravila napisana valjda pred 500 godina. I odnosi između princa Charlesa i nje očigledno su hladni, evidentno je da bi svi bili sretniji da uopće nije ondje, no tek onda bi tabloidi imali o čemu pisati pa je to još gora opcija.
Pokazao se "Spencer" više kao fantazija, zamišljanje kako bi mogao izgledati jedan takav Božić (iako je Knight intervjuirao više članova posluge koji su prisustvovali na sličnim događanjima i saznao je jamačno dosta pikanterija) u kraljevstvom društvu ispričan iz perspektive Lady Di. I pokazala se ta odluka, barem po mom mišljenju, kao odličan izbor jer u ovih dvadeset i više godina nagledali smo se zbilja svega i svačega o kraljevskoj obitelji i stvarno ne znam kome se još jedna takva tipična izdrkavajuća biografija da gledati. "Spencer" je više karakterna studija, razmišljanje što se događalo u princezinoj glavi u tim trenucima, što je ona uopće htjela od života i kako je uopće očekivala da će izgledati njen život kad se pristala udati za britanskog prijestolonasljednika.
Puno se raspravljalo i o tome je li Kristen Stewart dobar izbor za princezu Dianu, no voljeli je ili ne, mora se priznati da je žena odradila izniman posao. Od prvog trenutka kada je vidimo, jasno nam je da ona ne želi biti tamo, da je doslovno sve boli što mora provoditi ondje vrijeme i što je stalno pod nadzorom te svi samo čekaju kada će napraviti neki pogrešan korak. Film je to s jasnom autorskom vizijom, stiliziran, blještav, ušminkan, s vrhunskim set dizajnom i kostimima i film kojeg više zanima ono unutarnje, golim okom nevidljivo, od onog vanjskog i stvarnih događaja. Nešto slično Larrain je pokušao i u "Jackie", sličnoj unutarnjoj biografskoj drami o Jackie Kennedy neposredno nakon atentata na JFK-a, no taj film mi baš i nije nešto sjeo, dok je ovdje Čileancova vizija u potpunosti profunkcionirala.
Više Diana ovdje djeluje kao da je polusestra Kirsten Dunst iz Von Trierove "Melancholie", nego što je dijelom kraljevske obitelji. Jasno nam je da je ona u jako lošem psihičkom stanju. Na tabletama je, a kad stigne u taj ogromni dvorac koji se zbog tradicije ne grije, počet će joj se priviđati Anne Boleyn (jedna od supruga nezasitnog Henrika VIII) te će početi fantazirati da bi i ona mogla završiti poput nesretne kraljice iz 16. stoljeća skraćene za glavu kad je njen muž odlučio oženiti sljedeću damu. Sve se tu odvija negdje na pola puta između stvarnosti, mašte, noćnih mora, njenih mračnih vizija i halucinacija i mislim da je Larrain ovaj puta uspio do kraja izgurati svoju viziju i ova metaforička, psihološka drama na kraju funkcionira i više nego dobro.
Primjedbe
Objavi komentar