Ugledni američki filmaš Todd Haynes (Far From Heaven, Carol, Dark Waters) do sada je snimio nekoliko igranih filmova o glazbi i glazbenicima. Prvi kratki film "Superstar" koji je zapravo snimio i kojim se predstavio bila je priča o pjevačici i bubnjarki Karen Carpenter iz benda The Carpenters. Kasnije su slijedili "Velvet Goldmine" o britanskoj glam-rock sceni sedamdesetih, a ipak najpoznatiji je "I'm Not There" o Bobu Dylanu. Sada je Haynes snimio i film o kultnom američkom avangardnom rock-bendu The Velvet Underground, a tako jednostavno je i naslovio dokumentarac premijerno prikazan u Cannesu. I načelno, "The Velvet Underground" je naracijski klasični biografski rockumentac u kojem pratimo sudbinu nekog benda ili glazbenika od početaka pa do raspada benda, no Haynes ga je snimio na način da pomalo izgleda poput eksperimentalnih i avangardnih filmova kakvi su se snimali u tadašnjim njujorškim krugovima i prikazivali u tamošnjim alternativnim kinima.
Pomalo je to netipičan rockumentarac jer praktički tu i nemamo snimki koncertnih nastupa benda i gotovo u potpunosti Haynes se okrenuo ranim filmovima koje je snimao popu umjetnik Andy Warhol, koji je ujedno bio i mecena te menadžer benda. Montaža je tu iznimno zanimljiva jer istovremeno imamo tu sliku podijeljenu na nekoliko ekrana, najčešće dva, ali ponekad i puno više. Nižu se tu i slideshowovi fotografija, klipovi iz raznih eksperimentalnih filmova snimljenih šezdesetih, paralelno s intervjuima na drugoj polovici ekrana, a ova tehnika očiti je homage Warholovom filmu "Chelsea Girls" iz 1966. godine. I jako dobro to funkcionira te je ovakvim stilom Haynes očito želio dodatno potencirati kakav je u to vrijeme The Velvet Underground bio zapravo odmak od glazbenog mainstreama i kako je to bio bend kakav ni prije, a vjerojatno ni kasnije nije postojao.
Neki konvencionalniji redatelj koji bi se primio ove teme, vjerojatno bi najviše pažnje posvetio frontmenu benda odnosno Lou Reedu, no Haynes podjednak prostor dao je svim članovima benda. I ne samo njima jer je ovaj film izvanredan relikt jednog vremena i prostora, ali i sveg onog što je nastalo i što je postojalo na tadašnjoj moderno kulturnoj sceni New Yorka i shvaćamo kako je nešto takvo moglo nastati i opstati jedino tada i jedino tamo. Upravo u tom kružoku nastao je The Velvet Underground, bend koji je bio sušta suprotnost svemu onom što je tada postojalo na glazbenoj sceni. Dok je hipi pokret doživljavao vrhunac, velvetovci su bili posve u crnoj odjeći (osim naravno Nico, koja također dobiva kvalitetan prostor i to ne isključivo kao tipična femme fatale) i prezirali su sve ono što su hipiji propovijedali i pjevušili.
Shvaćamo tu kako je u samoj srži benda dijelom bila i provokacija, misterioznost koju su odavali i kako su oni možda i prvi na rock sceni koji su odlučili biti u trendu s ostalom modernom umjetnosti kao što su film i slikarstvo. Tako je i mračnjački look dobrim dijelom oslikavao njihove karaktere, a ujedno su oni pjevali pjesme o onome što ih muči, strahovima, unutarnjim nemirima. Okupio je Haynes tijekom snimanja i brojne svjedoke vremena, među njima i tada još uvijek žive članove benda Johna Calea i Maureen Tucker. Uz ovaj film potpuno nam je jasno zašto The Velvet Underground u svoje vrijeme nije mogao doživjeti komercijalni uspjeh, no još je jasnije zašto ih se smatra jednim od najutjecajnijih rock bendova svih vremena.
Primjedbe
Objavi komentar