Vjerojatno nikad nisam mogao ni pomisliti da ću napisati sljedećih nekoliko riječi, ali evo i hrvatskog filma koji u sebi ima i nekih lynchovskih elemenata. Naravno, ne mora to nužno odmah u startu značiti nešto dobro, pogotovo ne sjajno, no pojedine situacije i likovi u mračnoj, hermetičnoj distopiji Dalibora Matanića djeluju gotovo kao da su ispali iz univerzuma genijalnog američkog filmaša. Nažalost, nije to bilo dovoljno da bi "Zora" uspjela profunkcionirati kao recimo "Mullholand Drive", Lynchevo remek-djelo koje svi obožavaju, a praktički nikome nije jasno o čemu se tu zapravo radi. Film je to koji je sam Matanić prozvao drugim dijelom Trilogije sunca nakon ipak puno suvislijeg "Zvizdana" iz 2015. godine, a za koju godinu vidjet ćemo što je to najzaposleniji hrvatski filmaš pripremio za kraj.
Najjednostavnije bi se "Zoru" moglo opisati bizarnim filmom. Filmom uz koji je od početka do kraja neizbježan osjećaj nelagode, filmom koji je čak pretjerano hermetičan i zatvoren, da je gotovo nemoguće zaključiti o čemu se tu stvarno radi i što je pjesnik zaista htio reći. Snimanje filma završeno je 2020. godine, a radnja filma smještena je negdje u dalmatinsku zagoru godinu dana kasnije, kada je film zapravo i stigao u naša kina pa je teško reći da se događa u budućnosti. I jasno nam je da se radnja odvija u sadašnjosti, no ozračje je tu ponovno kao da smo se vratili tridesetak godina u prošlost. Imamo tu neke podjele na njihove i naše, društvo je tu dosta radikalizirano i jasno je da se nešto loše sprema, a Matija (Krešimir Mikić) i Ika (Tihana Lazović) s kćeri i sinom žive u nekakvoj brvnari usred ničega.
Ubrzo će nam postati jasno da je njihov odnos dosta zategnut i to zato što im je treće dijete nestalo i još uvijek ne znaju što se dogodilo s njihovim sinom. Na sve to se nadovezuje i neki prijeteći osjećaj katastrofe jer kao da se bliži nekakav rat, ljudi su u strahu, bježe jer dolaze Oni. Neki misteriozni tipovi Matiji nude da proda kuću, Ika se tome protivi i ne želi iseliti iz svog rodnog kraja. Televizijski i radio signali su ometeni i ne dolaze u selo i na livadu gdje je ovaj par napravio kuću nikakve vijesti (osim kada Matija nakratko uspije doći do signala pa krene glazba koja sve kao da nekako hipnotizira), a kao vrhunac svega pojavit će se tip koji kao da je ispao iz Twin Peaksa koji je na susjednom brdu također počeo raditi brvnaru.
Situacija je tim više zbunjujuća jer se i taj čudak zove Matija pa će on jednog dana doći na vrata kuće prvog Matije i reći njegovoj obitelji ja sam vaš novi tata i oni će otići s njim u brvnaru preko puta. Sve tu od početka do kraja djeluje potpuno neljudski, kao da je sve to neka jeziva noćna mora iz koje se nemoguće probuditi. A možda i jest cijeli ovaj film (baš kao Mullholand?) san jer stalno se kroz film, kad god Matija uspije naštelati antene čuje pjesmica koja kaže "Ako je život samo san zanima me tko to od nas sanja. Da li ja il’ netko drugi. Samo ja ili svi drugi?".
Bio je "Zora" jedan od onih mindfuck filmova prepunih simbolike, nadrealistička psihološka drama o sjebanim, traumatiziranim ljudima koje izjeda osjećaj krivnje ili čega već, koji djeluje i kao bizaran slow-burning horor. Ne mogu baš reći da me "Zora" pretjerano oduševila, no bilo je tu i dosta toga zanimljivog, glumci su očekivano na visokoj razini (posebno iznenađenje bio je meni za sada nepoznati slovenski glumac Marko Mandić kao drugi Matija) i film je to koji dugo ne izlazi iz glave, no istovremeno je pretežak, začkuljast, kompleksan da bi se natjerao još jednom ga pogledati. Kao što je recimo bio slučaj s ranije navedenim "Mulhollandom" kojeg sam, sjećam se, odmah nakon prvog gledanja pogledao još jednom. I opet mi ništa tu nije bilo jasno, a svejedno mi je bilo čudesno. Što definitivno nije bio osjećaj koji sam imao nakon ovog Matanićevog filma.
Primjedbe
Objavi komentar