Micha (Eliska Krenkova) je mlada Čehinja koja se zaputila na rad u inozemstvo. Zaposlila se ona kao dadilja i to ona vrsta dadilje koja i živi u kući obitelji čije dijete čuva (mislim da se to naziva au-pair) u nekom gradu na zapadu Europe za koji sam cijelo vrijeme mislio da je negdje u Nizozemskoj. Zaposlila se ona nakon bizarnog intervjua, a već tada će nam postati jasno da naizgled bogata, uspješna i dobrostojeća obitelj skriva neku mračnu tajnu. Da se tu nešto loše dogodilo također nam je jasno gotovo od samog početka jer povremeno vidimo Michu na ispitivanju u policijskoj stanici zbog nečega što se ranije dogodilo. A što se to dogodilo, scenarist i redatelj Michal Hogenauer polako će nam otkrivati u ovoj nelagodnoj, uznemirujućoj, na kraju i iznimno šokantnoj kombinaciji drame i trilera premijerno prikazanoj na festivalu u Karlovim Varima.
Osim što se Micha kojoj će mama i tata odmah u startu nadjenuti ime Mia, zadat će joj čudna, striktna pravila kojih se mora držati. Tako dok sjednu za stol za zajednički objed, s jelom se kreće točno u sekundu, a dječak Sebastian kojeg mora čuvati posebna je priča. Klinac također djeluje nekako neprirodno, zahtjevno, očito je kako ga roditelji drže gotovo pod staklenim zvonom i od njega kao da su uspjeli napraviti malog kretena. Ipak, Micha će se nekako uspjeti povezati sa Sebastianom i on će se početi polako otvarati, no pokazat će se da ni to baš ne paše jezivim i ljigavim roditeljima za koje ćemo se nakon nekog vremena početi pitati jesu li oni možda članovi nekakvog kulta.
Iako će Michi vrlo brzo postati jasno da ono što se oko nje događa nije prirodno i nije normalno, ona će se svejedno pokušati uklopiti i svidjeti im se. Ponajviše iz razloga jer se ne želi kući vratiti podvijenog repa, a dijelom i zato jer će se s vremenom vezati za klinca. Da tu zaista nešto ne valja potencirat će se i ugođajem. Tako je sve to provučeno kroz nekakve sive filtere, tmurno, mračno, praktički stalno je oblačno i pada kiša u gradu u koji je Micha stigla, a i mizanscena djeluje nekako minimalistički. Takva je i gluma, nekako prigušena, gotovo lišena emocija, pomalo na tragu filmova Jorgosa Lantimosa ili Michaela Hanekea. Sve tu djeluje bizarno, jezivo, gotovo pa se koža ježi od nelagode, no svi ti signali kao da nisu dovoljni Michi koja će odlučiti ostati i kada počne shvaćati što se ondje zapravo događa. Iako će već početi zvoniti zvono za uzbunu i jasno joj signalizirati da kupi prnje i bježi glavom bez obzira što dalje, ona će ostati i postati dio ove na kraju šokantne, bolesne i mračne priče koja je zamišljena prema stvarnim događajima.
Primjedbe
Objavi komentar