Baš kao što su se u Jugoslaviji naveliko štancali partizanski filmovi i slavila pobjeda u II svjetskom ratu, tako su kinematografiju Sovjetskog saveza uvelike obilježili filmovi o crvenoj armiji i njihovoj borbi s nacistima. Naravno da je snimljeno u to vrijeme pregršt klasičnih propagandnih filmova koji nemaju nikakvu umjetničku vrijednost i s razlogom su zaboravljeni, no "potkralo" se tamo i filmova koji su stršali kvalitetom i poetikom. Film koji je prema istoimenom romanu Borisa Vasiljeva snimio Stanislav Rostocki danas je možda pao u zaborav i rijetko tko se sjeti "A zdori zdes tikhie" ili "The Dawns Here are Quiet" kad se spominje sovjetski film, no riječ je o zanimljivoj i pomalo avangardnoj (anti)ratnoj drami s autorskim štihom i finom poetikom.
Dogurao je ovaj film i do nominacije za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja (pokraj Bunuelovog "Diskretnog šarma buržoazije" ipak nije imao puno šanse"), a iako se Rostockog nikako ne može svrstati u krug najvećih sovjetskih autora, predstavio se on ovim filmom i kao redatelj zanimljivog stila i poetike. U središtu priče ovdje je neobičan odred u sovjetskoj vojsci za vrijeme II svjetskog rata smješten negdje uz granicu s Finskom u ljeto 1942. godine kojim zapovijeda major Vaskov. Nakon što zatraži da mu se dodijeli odred vojnika koji ne piju i kojima nije samo na pameti naganjanje cura, dobit će on odred sastavljane isključivo od žena. Nominalno je to odred protuzračne obrane u pozadini, no vrlo brzo naći će se i oni u opasnosti pošto će se pojaviti nacisti koji su se zavukli duboko iza sovjetskih linija.
Iako baš i nije navikao zapovijedati ženama, major Vaskov i njegove ratnikinje dobit će zadatak zaustaviti njemačku diverzantsku bojnu. I dok prva polovica filma koji traje puna tri sata protječe u upoznavanju likova i stvaranju dinamike između zapovjednika i vojnikinja, drugi dio filma čista je akcija. Iako je film snimljen u crno - bijeloj tehnici, uz pomalo nadrealne flešbekove snimljene u boji saznajemo priče o nekoliko djevojaka iz ove čete koje će se s majorom kasnije zaputiti na ovaj opasan zadatak. Tim pomalo snolikim flešbekovima u kojima kao da se miješaju njihove stvarne priče iz prošlosti s njihovim željama, snovima, fantazijama i poslijeratnim očekivanjima, kao da je Rostocki želio potencirati razlike između surove realnosti i snova djevojaka od kojih su neke i jedva punoljetne.
Zanimljivo je kako je i Rostocki, uostalom kao i većina njegovih suvremenika aktivno sudjelovao u II svjetskom ratu. Godinu dana bio je vojnik, a kasnije je postao fotoreporter s prve linije fronte pa je tako jedva preživio kad ga je 1944. godine doslovno pregazio njemački tenk. Ostao je bez jedne noge, a život mu je spašen pukom slučajnošću kad ga je slučajno primijetio neki vojnik dok je on ležao duboko u blatu. Bez obzira što je nakon rata odlikovan i što je 1974. godine izabran za umjetnika godine, to mu nije pomoglo sredinom osamdesetih kada je potjeran iz udruženja sovjetskih filmaša zbog optužbi za nepotizam i politički konformizam (što god to bilo!).
Primjedbe
Objavi komentar