Donosi nam ovaj dokumentarac uvid u život i stvaralaštvo švedskog avangardnog filmaša Roya Anderssona. Britanski dokumentarist Fred Scott odlučio je pratiti Anderssona dok on snima svoj posljednji film "About Endlessness" koji je na kraju premijerno prikazan u Veneciji 2019. godine i nakon Zlatnog lava na istom mjestu za prethodni "The Pidgeon Sat on a Branch Reflecting on Existence" donio mu nagradu za najboljeg režisera. A Andersson je sve samo ne obični i tipični filmaš, znaju to svi oni koji su gledali neki film koji je snimio u zadnjih dvadesetak godina. Baš zato i ovaj dokumentarac nije ni izbliza klasični biografski dokumentarac, već više svojevrsno odavanje počasti autoru s jasnom vizijom koji se ističe prepoznatljivim stilom kojeg karakteriziraju dugi kadrovi, apsurdistička komedija, parodiranje švedske kulture i pomalo felinijevska groteska.
Na početku snimanja "Being a Human Person" Andersson već ima oko 75 godina, a djeluje on kao simpatični djedica koji samog sebe i ne shvaća previše ozbiljno. Veliki je on zaljubljenik u umjetnost, proučava slike Goye ili Breughela te ističe da bismo svi trebali biti zahvalni što postoji umjetnost. Sve filmove on snima u vlastitom studiju odnosno zgradi koju je kupio još početkom osamdesetih. Na katu je njegov stan, a u prizemlju studio u kojem nastaju svi njegovi filmovi. Ono što on radi je doslovno stvaranje iluzije jer praktički sve scene nastaju upravo u studiju, a njegove vizije ondje se pretvaraju u stvarnost. I djeluje on pomalo misteriozno iako ne skriva da već desetljećima dosadu ubija alkoholom (u jednom trenutku poslat će ga i na liječenje, no nakon nekoliko dana će odustati), a sjajno Scott hvata tu njegov proces i razmišljanja.
Naravno da ima tu i ponešto arhive i saznajemo neke detalje iz njegove prošlosti. Najvažniji trenutak zasigurno je njegov prvi film iz 1970. "Swedish Love Story", romantična drama snimljena po uzoru na čehoslovački novi val koja mu je donijela instant slavu i priznanja. No, s uspjehom i slavom Andersson se nije mogao nositi, upao je u depresiju i nakon fijaska sljedećeg filma, četvrt stoljeća nije snimio niti jedan cjelovečernji film. Iako je za to vrijeme snimao reklame i neke kratke filmove o tome baš i nema puno govora u "Being a Human Person". I baš kao što naslov dokumentarca sugerira i baš kao što Andersson stalno ponavlja u svojim filmovima, ono što ga najviše zanima je što to uopće znači biti čovjek.
Primjedbe
Objavi komentar