I ulogom u dirljivoj, emotivnoj i kompleksnoj drami Mikea Millsa, Joaquin Phoenix još jednom je potvrdio da je vjerojatno najbolji aktivni glumac današnjice. Dok je nenadmašni Daniel Day Lewis, srećom, još uvijek živ i uživa u preranoj penziji, a Phoenix je u prvoj ulozi nakon "Jokera" koji mu je konačno donio Oscara, ponovno jako blizu ponavljanja istog uspjeha. On je Johnny, radijski novinar koji putuje Amerikom i intervjuira djecu postavljajući im pitanja o njihovim životima i razmišljanjima o budućnosti. Godinu dana ranije ostaviila ga je cura, umrla mu je majka, a istovremeno se Johnny posvađao sa sestrom Viv (Gab Hoffman). Nakon godinu dana Johnny je odlučio prekinuti šutnju koja vlada među njima, nazvati je i čuti što se događa, a ona će ga pozvati da dođe u Los Angeles.
Njen muž Paul (Scoot McNairy) ima psihičkih problema i pobjegao je u Oakland gdje je doživio još jedan živčani slom. Dok bi se ona nekoliko dana trebala pobrinuti za Paula, Johnny bi to vrijeme trebao u LA-u paziti na njenog sina i svog devetogodišnjeg nećaka Jessea. Iako pomalo zabrinut sjeća li ga se nećak uopće nakon što se nisu ni vidjeli, ni čuli godinu dana, Johnny će pristati, a vrlo brzo oni će se povezati i postati bliski unatoč tome što je Johnny najblaže rečeno ekscentričan, dok je Johnny potpuno zatvoren u sebe, depresivan i tužan. I snimio je Mike Mills (Beginners, 20th Century Women) iznimno šarmantnu, komplesknu, toplu, pametnu, duboku, a istovremeno vizualno prekrasnu crno - bijelu dramu u kojoj na izvrstan način pristupa temi roditeljstva i odnosa odraslih i djece te kako je posve normalno da odrasli ponekad nemaju odgovore na pitanja koja im klinci postavljaju.
A ovaj klinac postavljat će Johnnyju zaista razna pitanja na koja on u početku i nije spreman dati iskren odgovor, a na neka njih uopće i nema odgovora i od početka će ga zateći tijek misli njegovog nećaka. Iako će i Viv i Johnny od Jessea pokušati sakriti da se događa nešto loše, mali će svejedno osjetiti da nešto nije dobro. I stalno postavljati pitanja Johnnyju, stalno nešto zahtijevati i izmišljati, a i prije nego što će i shvatiti, potpuno će mu se zavući pod kožu. Uz upoznavanje nećaka, Johnny kao da će polako početi spoznavati i samog sebe. Događat će se to za vrijeme dok kao većina odraslih on samo kao da pokušava preživjeti dan, obaviti svakodnevne zadatke, završiti posao, a pitanja koja mu postavlja nećak samo se gomilaju.
Posebno je zanimljivo što je Johnnyjev svakodnevni zadatak intervjuiranje klinaca i mislio je on da i zbog toga neće imati problema s čuvanjem klinca. No, tek uz Jesseja će shvatiti da on djecu uopće ne razumije i da mu neće moći ponuditi tražene odgovore na brojna pitanja. U posljednjih godina Johnny je svoje stvarno stanje nekako potiskivao u sebi i pravio se da je sve u redu i gurao dalje nadajući se kako će sve nekako doći na svoje mjesto. Kad ga nećak počne obasipati pitanjima, strahovima, nesigurnošću zbog onog što ih čeka, Johnnyju će postati jasno da nema odgovore na ta pitanja za sebe, a kamoli za druge. No, ujedno će shvatiti i da je zapravo normalno stanje stvari ne biti dobro i priznati da nisi dobro te da nije jedini koji se tako osjeća.
I Phoenix je zaista sjajan kao brižni i ranjivi ujak koji pokušava zaštititi znatiželjnog nećaka od surove realnosti, kao očigledno senzibilan i dubinski nesretan tip u lošoj fazi života koji će ni ne shvaćajući, krenuti putem izliječenja. Očito je da mu nije jasno što i kako se ponašati s djecom pa će i njegov odnos s Jessejem biti gotovo po principu pokušaja i pogrešaka i bit će tu situacija kada će ga mali potpuno izludjeti. Odlična mi je i rečenica kad se Johnny u telefonskom razgovoru povjeri sestri da ne zna što da radi, a ona mu odgovori da vjerojatno nitko ne zna što bi trebalo raditi s djecom, no svi nastavljaju nešto raditi. Tako će i Johnny, pomalo instinktivno pokušati po istom principu, sve dok se s vremenom između njih dvojice ne stvori potpuno povjerenje i postanu nerazdvojni.
Primjedbe
Objavi komentar