Puno toga pokušao je ovom metaforičkom satirom / humornom dramom zagrabiti francuski avangardni filmaš Bruno Dumont. No, nije baš to profunkcioniralo do kraja iako je kralj treša, američki filmaš John Waters upravo "Francusku" svrstao na svoju listu najboljih filmova iz 2021. godine. Na peto mjesto najboljih filmova 2021. godine smjestio je i ugledni francuski filmski magazin "Cahiers du Cinema", a premijeru je "France" imao u glavnom programu festivala u Cannesu. Već samo ime filma pa i glavne protagonistice France de Meurs (Lea Seydoux) skriva puno simbolike i ako se ne varam njeno ime bi se moglo prevesti kao Francuska Smrt ili Smrt Francuskoj.
Jako je to čudan film koji pokušava biti cinična satira ne samo francuskog, već i cjelokupnog zapadnog društva i pokušava Dumont ironizirati i satirizirati probleme za koje misle da ih imaju današnji bogati i naizgled uspješni članovi društva. Generalno gledano "France" je kritika francuskih masovnih medija koji su personalizirani u liku glavne protagonistice, celebrity novinarke France de Meurs. Ona u početku djeluje kao jedna od onih tipičnih novinarskih egotriperica, zvijezda koje se vole preseravati i glumiti da su priče ono što je najvažnije, a njena emisija zapravo joj je ključna za vlastitu sampromociju i status u kojem uživa. Uživa ona zaista zvjezdani status. Ljudi je zaustavljaju na ulici, ona prva postavlja pitanja predsjedniku, njeno mišljenje svi uvažavaju, a smiješi se ona s brojnih naslovnica.
No, nakon što izazove naizgled bezazlenu nesreću u kojoj će autom lagano trknuti biciklista Glova (naravno, nekog Arapa), France kao da će doživjeti mentalni slom. Sve teže će se nositi sa slavom i kao da joj je dosta takvog života. Upast će u krizu identiteta i počet će promišljati je li sve to vrijedno. Završit će ona potom u nekoj mondenoj klinici u Alpama gdje završavaju slični bogati i poznati kad dožive mentalni slom, a ubrzo će i na vlastitoj koži osjetiti kako izgleda eksploatacija i pretvaranje nečijih života u medijsku robu. Doduše, France se u tome specijalizirala jer osim što vodi najgledaniju političku emisiju, ona sama odlazi na snimanje reportaža u krizna područja.
France je i ratna izvjestiteljica s prve linije fronta po Africi i Aziji, no sve što ima veze s njom djeluje tako umjetno, namješteno, lažno pa tako i njene reportaže. Od početka pa sve do kraja lik France djeluje baš čudno. Kao da je u nju Dumont nabacao sve moguće karikature i klišeje koji se vežu uz modernu medijsku scenu pa tako ona zanemaruje svog sina, dok joj je muž neki kvazipisac i lezilebović zavidan na njenu slavu i status. Tu je i njena nevjerojatno iritantna i antipatična asistentica Lou (Blanche Gardin) koja joj stalno povlađuje. Djeluje od početka France kao lik vrijedan prijezira, no ona kao da je zapravo proizvod sistema i društva koje zapravo i postoji kako bi stvaralo takve kvazizvijezde koje ljudi obožavaju da bi ih poslije još zdušnije gazili. Ostao mi je dosta nedorečen ovaj čudni, cinični, hermetični film koji stalno pleše između drame i komedije i koji je na trenutke djelovao zaista iscrpljujuće.
Primjedbe
Objavi komentar