Izraz kakvi roditelji, takva i djeca dobio je posve novi smisao uz dokumentarac koji je američka dokumentaristica Jessica Earnshaw snimala nekoliko godina. Glavnu protagonisticu Jacintu (26) upoznajemo dok odrađuje zadnje dane zatvora gdje se ujedno i skidala s droge. U zatvoru je i njena mama Rosemary koja je svoju kćer zapravo i uvukla u svijet droge, kriminala, prostitucije i svega što obično i ide uz slični White Trash iz unutrašnjosti Amerike. Jacinti i Rosemary je zajedničko i da su obje rodile sa 16 godina i nakon izlaska iz zatvora Jacinta pokušava ostati ne samo čista i kloniti se droga, već ponovno uspostaviti kontakt s desetogodišnjom kćeri.
Vrlo brzo nakon što ju je rodila, Jacinta je kćer dala na odgoj baki i djedu s tatine strane (i tata je, jasno, u zatvoru) kako bi se slobodno mogla posvetiti heroinu, cracku i svemu ostalom čime se danas truje ekipa poput nje. No, vrlo brzo nakon što je izašla van iz zatvora, Jacinta će ponovno završiti na stranputici i ponovno će ozbiljno zaglaviti s drogama i pitanje je ima li za ovu mladu ženu uopće spasa. Kod ovakvih dokumentaraca uvijek me najviše fasciniralo kako autori uspiju steći povjerenje svojih protagonista i kako ih oni puštaju u svoje živote koji su u ovom slučaju najblaže rečeno kaotični. I Jacinta i gotovo svi ostali likovi ponašaju se tu pred kamerama prirodno i čini mi se da nije tu bilo ništa uljepšavanja, ni skrivanja zaista šokantne i potresne stvarnosti.
Autorica je tu kao muha na zidu, s kamerom u ruci stalno prati protagoniste i ne miješa se u njihove živote, već samo bilježi ono što vidi u razmaku od nekoliko godina. Nudi "Jacinta" sjajan uvid ne samo u živote ove katastrofalne i traumatizirane obitelji i mlade žene koja je za uzor imala majku, ženu koja nikome ne može biti uzor, a kao da je Jacinta svjesno odlučila ponoviti sve pogreške koje je činila i njena majka. Jacinta je vjerojatno samo primjer bezbrojnih identičnih slučajeva ljudi koji su imali sličnu sudbinu i koji su odlučili krenuti pogrešnim putem. Uvijek me, gledajući ovakve filmove, fasciniralo (u negativnom smislu, naravno) kako je za ove ljude odlazak u zatvor nešto najnormalnije.
Svi oni malo su u zatvoru pa izađu van pa opet završe u reštu i tako u krug i to je, izgleda, nešto najnormalnije za te ljude. U središtu pažnje filma koji je američka kritika s razlogom iznimno nahvalila odnos je majke i kćeri te kako je Jacinta unatoč svemu što je sama prošla, prema svojoj kćeri gotovo pa postala ista kao što je njena majka bila prema njoj. Unatoč tome što je i više nego svjesna onoga što joj se događa, ona kao da si ne samo ne može, već kao da si i ne želi pomoći. Iznimno je to potresan i šokantan dokumentarac, jedan od rijetkih primjera u kojima na ovako nimalo cenzuriran i realističan način dobivamo uvide u život autentičnih bijelih Amerikanaca. Nakon premijere u Tribeci gdje je fotografkinja Earnshaw dobila nagradu za najbolju debitanticu, imao je ovaj film fin festivalski život.
Primjedbe
Objavi komentar