Jedan od najboljih američkih filmaša svoje generacije, maestralni Paul Thomas Anderson (Boogie Nights, Magnolia, There Will Be Blood, The Master, Inherent Vice) snimio je još jednu pravu filmsku poslasticu. Nostalgičnu i šarmantnu humornu dramu smještenu u losanđeleski San Fernando Valley početkom sedamdesetih. Imao sam dojam da je Anderson s "Licorice Pizza" (Licorice je, koliko sam shvatio, nekakva zelenjava, u nas su preveli film kao "Pizza od sladića" iako i dalje nemam pojma kakva je to biljka i nejasno mi je zašto se autor odlučio baš za taj naziv, možda već samim nazivom sugerira da je to ipak puno "slađi" sadržaj od njegovog standardnog) pokušao nešto slično kao Tarantino s "Bilo jednom u Hollywoodu", odvesti sebe i publiku na putovanje mjestom i vremenom kada je sve bilo nekako drukčije i kada se sve činilo nekako dohvatljivo, moguće. Naravno, Anderson nema poput svog kolege Tarantina pretenzije da bi mijenjao povijest, već je "Licorice Pizza" njegova optimistična, sunčana vizija Los Angelesa sedamdesetih kakva je mogla ili nije postojati.
U središtu pažnje filma je odnos Garyja Valentina (Cooper Hoffman, sin Philipa Seymoura Hoofmana), dječaka koji će za mjesec, dva napuniti 16 godina i desetak godina starije Alane (Alana Haim), naivne i pomalo djetinjaste mlade žene koja još nije načisto što bi sa životom. Upoznat će se oni odmah u uvodnoj sceni kada samouvjereni i inteligentni klinac koji djeluje iznimno zrelo za svoje godine, pravi mali hustler u nastajanju (ali hustler u kojem nema ni grama zloće) krene zapričavati Alanu koja radi kao pomoćnica fotografa za školsko fotografiranje. Pokušava je on impresionirati pričama da je glumac, a više da ga se riješi pristane ona otići s Garyjem na večeru. I bit će to start jednog zanimljivog odnosa, u početku više prijateljskog, iako je jasno da ambiciozni Gary želi nešto više.
Vrlo brzo Gary će se iz glume početi prebacivati na neke druge biznise, prvo s vodenim krevetima, kasnije i s fliperima, a zaista se ponaša on kao da je puno stariji nego što zapravo jest. Odlikuje se on onim tipičnim američkim poduzetničkim njuhom, klikerom za biznis i za neke nove prilike, a kako je ipak ovo film, apsolutno sve je tu moguće. Tako se prema njemu praktički svi ponašaju kao prema odrasloj osobi. Ima on svoj stol u restoranu, nekako se čini tu da je svima posve normalno da posluju s klincem, a Anderson nam u pojedinim situacijama daje do znanja da je Gary zapravo još uvijek samo dijete. Toga je svjesna i Alana, najmlađa od tri sestre u židovskoj obitelji srednje klase, djevojka velikih snova, lakovjerna i naivna koja će do kraja shvatiti tko joj zapravo želi dobro, a tko je tek na razne načine pokušava iskoristiti.
I pratimo tu njihove pustolovine u sunčanoj Kaliforniji, razgovore, šetnje, trčanje ulicama i vožnje kamionom te poduzetničke pothvate dok Anderson (koji je bio i jedan od snimatelja) hvata "zlatni sat" i svjetlost iza njih. Prava je to vizualna poslastica i savršeno je Anderson uspio dočarati Kaliforniju prve polovice sedamdesetih, ali i duh koji je očito tada vladao i kada se činilo da je sve moguće. Onaj tko je zamislio da će biti glumac, mogao je to postati, a lutajući gradom čovjek je u Andersonovoj viziji bez problema mogao naletjeti i na neku zvijezdu tog doba. Sama radnja filma manje je tu bitna, već pratimo tu cijelo vrijeme Garyja i Alanu dok pokreću razne poslove, flertuju međusobno i s drugima, svađaju se, prave se kao da jednom nije stalo do drugog, odlaze i dolaze.
I uspio je Anderson u tome da ono što možda na prvu zvuči možda malo nezgodno, a to je odnos 15-godišnjaka i 25-godišnjakinje, na kraju zapravo i ne djeluje kao nešto pogrešno, iskvareno ili bolesno i to zato što možemo povjerovati u njihovu priču. Nema tu ništa vulagranog i neće to od početka biti klasična romansa, više je to neko prijateljstvo, a vrlo vjerojatno je to i jedna od onih prvih ljubavi (barem za Garyja) kojih se čovjek kasnije sjeća tek kroz neku maglu. Iako su i mladom Hoffmanu i Haim ovo bile prve uloge, Anderson je savršeno pogodio jer oboje djeluju tako prirodno. Za razliku od mnogih prethodnih njegovih filmova koji su počivali na bravuroznim glumačkim izvedbama, "Licorice Pizza" je posve drukčiji film, a i Hoffman i Haim djeluju nekako spontano, kao stvarni ljudi koje smo mogli sresti da smo sedamdesetih stigli ondje. Ni jedno, ni drugo nisu neki ljepotani kakve obično viđamo u američkim filmovima, već su oboje i fizički prosječni, bubuljičavi, grbavog nosa, sa zubima koji idu ukrivo, a to im samo daje neki dodatni šarm.
Za razliku od većine njegovih prethodnih filmova koji su obično bili dosta mračni, teški, "Licorice Pizza" je zapravo lepršava komedija, duhoviti coming-of-age nakrcan sjajnim epizodnim likovima i nerijetko urnebesnim vinjetama. Pojavljuju se tu nakratko Sean Penn, Bradley Cooper, Tom Waits, Bennie Safdie i mnogi drugi u ulogama likova koji za samu priču možda i nisu toliko važni, no uz koje dobivamo dublji uvid u to kako je tadašnji Los Angeles mogao izgledati. Uz to, epizode u kojima upoznajemo njihove likove ujedno su i najurnebesniji i najzabavniji dijelovi ovog maestralnog, prekrasnog filma, meni najboljeg Andersonovog još od "Bit će krvi", jednog od top filmova 21. stoljeća.
Primjedbe
Objavi komentar