Nakon što je šezdesete završio jednim od najboljih filmova svih vremena "Divljom hordom", Sam Peckinpah je u sedamdesete ugazio ovim netipičnim westernom koji je u suštini čista suprotnost njegovom prethodniku. Iako je radnja opet smještena već u poodmaklu fazu razdoblja Divljeg zapada, dok je "The Wild Bunch" nasilni, realistični film o tom dobu, "The Ballad of Cable Hogue" je gotovo pa parodija na klasične kaubojce, prava western komedija s glavnim likom koji je gotovo pa karikatura klasičnog western junaka. Iako je "Cable Hogue" estetski nesumnjivo kaubojac, Peckinpah je pripremio ovdje pregršt iznenađenja jer on pomalo kao da se ovdje i zafrkava na račun likova iz klasičnih westerna.
Taj naslovni lik je lutalica po imenu Cable Hogue (Jason Robards). Nakon što ga njegovi kompanjoni ostave da umre u pustinji negdje u Arizoni, zadnjim atomima snage on će slučajno pronaći izvor vode točno na pola puta između dva gradića. Pošto je voda ondje vrjednija od zlata, Cable će shvatiti da bi mu pronalazak vode mogao biti životna prilika, tim više jer se nalazi na putu kojim prolazi poštanska kočija. Ubrzo će on tamo izgraditi i bunar i pravo malo imanje te će se početi pretvarati u pravog poduzetnika. U početku sirovi, prljavi i odrpani tip s vremenom će postati ugledan član zajednice, no u duši će Cable i dalje ostati onaj isti divlji lutalica koji će se, naravno, zaljubiti u lokalnu prostitutku iz saloona.
Baš kao i u "Divljoj hordi", očita je Peckinpahova fascinacija tim prijelaznim razdobljem u kojem su se gotovo pa sukobljavali stari divlji zapad i civlizacija. Konflikt divljine i civilizacije ogleda se ne samo u glavnom junaku, već i u cijeloj priči koja će se s vremenom prometnuti u lepršavu, čak šašavu ne samo komediju, već pomalo čudnu fantaziju o ljudima tog doba. Bio je "The Ballad of Cable Hogue" posve nekonvencionalni western koji je tadašnja kritika prozvala filmom o smrti zapada u kojem se prikazuje tranzicija iz divljine u civilizaciju. Kao što je čest slučaj, nakon što se pojavio, film baš i nije prošao posebno ni kod kritike, ni kod publike, no u međuvremenu je stekao kultni status. Ujedno je potvrdio ne samo opće poznati Peckinpahov talent, već i sposobnost da snima filmove koji su posve suprotni od njegovih obično mračnih, nasilnih i realističnih filmova.
I sam je redatelj kasnije za "The Ballad of Cable Hogue" tvrdio da mu je jedan od najdražih filmova koje je ikad snimio, a svoju veličinu tu je potvrdio jedan sjajni, no često podcijenjeni američki glumac Jason Robards. On je tek jedan od 24 glumaca koji su osvojili trostruku glumačku krunu odnosno Oscara, Tonyja i Emmyja i u karijeri koja se protegnula na više od pola stoljeća imao je niz impresivnih uloga. No, osim po genijalnosti, s Peckinpahom ga je povezala i ljubav prema čašici. Upravo negdje u vrijeme snimanja ovog filma i Robards i Peckinpah su opasno udarali po alkoholu, što je dovelo do ozbiljnih sukoba redatelja koji je ionako bio poznat po teškom karakteru s filmskom ekipom, ali i s producentima iz Warner Brosa.
Nakon što je snimanje ponajviše zbog Peckinpahovog ubijanja u alkoholu trajalo dosta duže od predviđenog, a usput je prilično probijen predviđeni budžet, Warner Bros uručio mu je otkaz. I to baš u vrijeme kada se pripremalo snimanje kasnije velikih hitova kao što su "Deliverance" i "Jeremiah Johnson" za koje je upravo Peckinpah bio prvi izbor. Za sljedeći film koji je snimio Peckinpah se morao zaputiti u Englesku, a režirao je ondje kultni triler "Straw Dogs" koji je ujedno i njegov definitivno najmračniji film. No, i s "Cable Hogue" je pokazao da je majstor svog zanata i bez obzira što je cijelo vrijeme snimanja bio pod ozbiljnom parom, svejedno je to film s jasnom redateljskom vizijom i definitivno je ovom nekonvencionalnom western komedijom postigao onaj efekt koji je planirao.
Primjedbe
Objavi komentar