Eto nama i drugog filma ove godine za koji ću potegnuti usporedbe s čuvenim Fellinijevim "Amarcordom". Nakon Branagha i "Belfasta", vjerojatno najveći talijanski filmaš 21. stoljeća Paolo Sorrentino također donosi dobrim dijelom autobiografsku dramu o odrastanju u Napulju osamdesetih godina. Već sam naslov filma "Božja ruka" sugerira da bi tu moglo biti neke veze s Maradonom, božanstvom Napulja osamdesetih i njegovim kontroverznim pogotkom Englezima u četvrtfinalu SP-a 1986. u Meksiku. Film o Napulju osamdesetih očito je nemoguće zamisliti bez nogometa pa tako i prvi dio ove sentimentalne, nostalgične drame, ujedno i do sada najosobnijeg Sorrentinovog filma, protječe u nevjerici likova na konstantne tračeve i priče da bi najbolji nogometaš svijeta mogao stići u klub poput Napolija.
Ipak, Napoli, Maradona i nogomet tek su negdje u pozadini, u prvom planu to je coming-of-age drama o tinejdžeru Fabiettu (Filippo Scotti) koji živi u Napulju s ocem bankarom Saveriom (Toni Servillo) i majkom Mariom (Teresa Saponangelo). Tu su i stariji brat Marchino koji se nada postati glumac i stalno ide na neke audicije i sestra koju uopće i ne vidimo jer je stalno u kupaoni. Obitelj je to tipične talijanske srednje klase, a ubrzo upoznajemo i prošireni dio ove ekscentične obitelji pune ljubavi, uvijek spremne na zafrkanciju. Tu je i Fabiettova tetka Patrizia (Luisa Ranieri), psihički bolesna ljepotica kojom je tinejdžer opsjednut i koja je gotovo pa njegova Gradisca.
I napravio je Sorrentino ovim filmom potpuni otklon od svojih prethodnih filmova i serija kao što su "The Great Beauty" ili "Mladi papa". I dalje je to vizualno raskošno, no stilski ipak posve drukčije, gotovo pa potpuno na tragu Fellinija. Tako su i članovi Fabiettove šire obitelji redom nekako groteskni, istovremeno šarmantni i vulgarni, situacije su tu često pomalo anegdotalne, a narativna linija u filmu ovaj puta je čvrsta i uspijeva se Sorrentino suzdržavati od svojih standardnih stilizacija i potrage za grande bellezzom. I prva polovica filma zaista djeluje kao prekrasni hommage ne samo Felliniju, već i odrastanju u Napulju, gradu koji smo obično u filmovima gledali kao nekakvo mafijaško središte i grad slučaj. No, Napulj iz tih Sorrentinovih dana projeciran kroz Fabiettove oči je grad prekrasan za život (ipak je njegova obitelj srednja, čak viša srednja klasa i očigledno ne živi u onim dijelovima grada kojima vlada zloglasna Camorra), grad koji će postati još uzbudljiviji kad ondje stigne Maradona.
Ipak, neće sve tu do kraja teći glatko, a puno onog što mu se zaista dogodilo u životu, Sorrentino je ubacio u ovaj film tako da ne bih preporučio ni čitanje njegove biografije prije početka gledanja. Druga polovica filma ipak je bitno mračnija od ekscentričnog, šarmantnog, duhovitog, pravo felinijevskog prvog dijela filma, no baš kao i svačiji život, tako se i Sorrentinov i Fabiettov sastoje od lijepih i tužnih trenutaka. Samo što često te lijepe trenutke i lijepa razdoblja ne znamo cijeniti i ne shvaćamo da ona neće vječno trajati, a svakako je Sorrentino snimio fino zaokružen, kvalitetan i zanimljiv film.
Premijerno je "The Hand of God" prikazan u Veneciji gdje je osvojio Srebrnog lava odnosno veliku nagradu žirija te još nekoliko drugih nagrada. U izboru za najbolji europski film imao je tri nominacije (najbolji film, režija, scenarij), nominiran je za Zlatni globus za najbolji film izvan engleskog govornog područja, a ušao je i u izbor 15 pretkandidata za Oscara. Upečatljiv je to film velikog majstora i estetičara koji na izniman način prikazuje odrastanje u Napulju osamdesetih, ali kao što bi i njegov duhovni učitelj Fellini učinio, uz minimalni dodatak fantazije, groteske, ekscentričnosti i puno, puno stila.
Primjedbe
Objavi komentar