Gotovo četiri desetljeća braća Coen bila su nerazdvojna, a onda je stariji Joel (barem nakratko) ostavio mlađeg Ethana kako bi snimio tko zna koju po redu filmsku adaptaciju čuvene drame o krvoločnom plemiću koji je po svaku cijenu odlučio zgrabiti škotsko prijestolje. Snimali su filmove o "Macbethu" Orson Welles, Roman Polanski, a i Kurosawin "Throne of Blood" je nešto slobodnija adaptacija poznate priče premještena u samurajski Japan. Prije nekoliko godina epsku povijesnu dramu prilično vjernu Shakespeareovom predlošku snimio je Australac Justin Kurzel, a Macbetha je tada utjelovio Michael Fassbender. Dosta vjerna predlošku je i Coenova verzija, a snimio je on "The Tragedy of Macbeth" u staromodnoj okomitoj slici i u crno - bijeloj tehnici.
I nije to raskošni povijesni spektakl, već gotovo neo-noirovsko tumačenje svima poznate priče, još mračnija verzija nego inače. Djeluje sve to pomalo komorno, nekako teatralno s minimalističkim kulisama koje gotovo pa djeluju da su napravljene za neku raskošnu kazališnu predstavu, a ne za film. Priča je tu zaista dobro poznata, a nakon što tri vještice na putu iz bitke presretnu Macbetha (Denzel Washington) i drugog vojskovođu Banqua, prorokovat će da će Macbeth, tan odnosno knez Glamisa, postati kralj Škotske. To proročanstvo počet će proganjati Macbetha i uz pomoć gospođe Macbeth (naravno da je Coen opet angažirao svoju gospođu odnosno Frances McDormand) pobrinut će se da se to zaista i ostvari.
Jasno da će se to do tog trenutka morati proliti dosta krvi i da će se proročanstvo za Macbetha pokazati kao pravo prokletstvo i da će ga ono na kraju dovesti do potpunog ludila. Iako Coenova interpretacija klasične drame u svojoj suštini i ne nudi ništa novo, vizualno to impresivno izgleda i glumačke izvedbe su očekivano na visokoj razini. Standardni direktor fotografije braće Coen, Francuz Bruno Delbonnel sam je istaknuo da mu je cilj bio dobiti vizualno pomalo dezorijentirajući dojam na tragu ekspresionističkih ostvarenja Fritza Langa iz dvadesetih poput "Metropolisa", a čini mi se kao da je vizualna inspiracija poslužio i Bergmanov "Sedmi pečat". Imam neki osjećaj da je Coenova glavna intencija bila ovu već toliko puta ispričanu priču nekako ogoliti do kostiju, lišiti je svih često nepotrebnih dodataka i ukrasa.
I "Tragedy of Macbeth" nesumnjivo je film o potpunom ludilu, opsesiji, zaluđenošću, željom za vlasti i moći koja će posve pomutiti um jednog u početku naizgled običnog i normalnog srednjovjekovnog viteza. Uz poguranac podjednako ambiciozne supruge, Macbeth će se pretvoriti u potpunog luđaka. Čini mi se da je jedina bitna razlika u odnosu na Shakespeareov predložak ta što su gdin i gđa Macbeth ponešto stariji par koji nema djece i s obzirom na njihove godine očito je da ih i neće imati. Time je pomalo i promijenjena perspektiva Macbethove motivacije jer bez obzira što je svjestan da se njegova kraljevska loza neće nastaviti, želja za moći i bolesna ambicija za prijestoljem potpuno će ga preuzeti i pogoniti.
Primjedbe
Objavi komentar