Što napraviti kada aktualni predsjednik SAD-a samo dva tjedna uoči izbora bude uhvaćen kako se u ovalnom uredu neprimjereno ponaša prema maloljetnoj djevojci i posve je izvjesno da će objava te vijesti potpuno uništiti njegove šanse za novi mandat? Izmisliti novi, još veći skandal koji će s naslovnica i iz zanimanja javnosti čak uspjeti izgurati ovu katastrofu! A gdje ćeš bolje za privlačenje pažnje javnosti od rata, bez obzira što rata, jasno, uopće i nema. No, rat je najbolji show biznis, a kao što kaže iskusni spin doktor Conrad Brean (Robert De Niro) kojeg je angažirao predsjednik, sjetimo se invazije na karipski otočić Grenadu za koji gotovo nitko i ne zna da postoji i koja se dogodila usred Reaganove kampanje za drugi predsjednički mandat.
Umjesto Grenade, Brean i holivudski producent Stanley Motts (Dustin Hoffman) kojeg će angažirati, osmislit će fiktivni rat s Albanijom kako bi skrenuli pažnju javnosti sa skandala koji bi skupo mogao koštati predsjednika. Naivni kakvi jesu, Amerikanci će zaista povjerovati da su ušli u rat s još jednom zemljom za koju nikad nisu čuli i koja zvuči kao da bi mogla biti utočište za teroriste koji planiraju invaziju na američko tlo preko Kanade. No, vrlo brzo situacija će se potpuno oteti kontroli u britkoj i duhovitoj političkoj satiri odnosno crnoj komediji koju je po scenariju Davida Mameta režirao Barry Levinson (Kišni čovjek). Jasno da je situacija tu intencijski pretjerana preko svih granica i pomalo na tragu nenadmašnog Kubrickovog "Dr. Strangelovea" karikirana, no dok se čovjek smije svim tim suludim i apsurdnim idejama, negdje u primozgu kao da se pita je li moguće nešto takvo izvesti u stvarnosti.
U gotovo četvrt stoljeća otkako je snimljen "Wag the Dog" (u nas pomalo nemaštovito preveden kao "Predsjedničke laži" čini mi se), spin doktoriranje vjerojatno je još dodatno dotjerano do savršenstva, a Levinsonov film pokazuje, naravno na karikiran način, kako ta vještina zapravo funkcionira. Kako se lako izmišljaju događaji i kako prosječni građani vrlo lako ne samo da povjeruju u takve priče, već kako ih i točno pogođene priče s dozom patriotskog naboja mogu potaknuti i da se angažiraju. Odavno sam se prestao čuditi kako je moguće da ljudi zaista gutaju sve ono što im se nudi (nedavno sam negdje naišao na neku QAnon teoriju po kojoj zaista postoje ljudi koji vjeruju da je John Kennedy Jr. zapravo živ iako je poginuo prije više od dvadeset godina u padu zrakoplova i da se nedavno on trebao pojaviti u Dallasu, gradu gdje je ubijen njegov otac i predsjednik i to zato kako bi bio Trumpov zamjenik kad se on ponovno kandidira 2024.), a "Wag the Dog" sjajno i duhovito prikazuje kako zapravo sve to funkcionira.
De Niro je odličan kao čovjek koji vuče konce iz sjene i koji uvijek ima isplaniranih nekoliko poteza unaprijed. Odlično mu parira i Hoffman kao teatralni, pažnje i prepoznavanja željni producent koji će u organiziranju izmišljenog rata i ovoj predstavi vidjeti svoje životno djelo, no problem će nastati što o tome nikome ne smije pričati. Hoffman je na kraju bio nominiran za Oscara za najboljeg glavnog glumca, Mamet i Hilary Henkin za adaptirani scenarij, a bila su to vremena kad je i jedan ovakav film mogao odično proći na kino blagajnama. Doduše, odlično se poklopilo da je "Wag the Dog" stigao u kina ni mjesec dana prije nego što je izbio stvarni skandal s Monicom Lewinsky i nestašnim predsjednikom Clintonom. Da situacija bude još bolja, u trenucima kada je ovaj skandal bio glavna tema, Amerika je zaista bombardirala tvornicu u Sudanu za koju se tvrdilo da proizvodi kemijsko oružje za teroriste. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je pokrenut postupak opoziva Clintona, njegova administracija započela je sa četverodnevnom kampanjom bombaridranja Iraka. Je li sve to bila puka slučajnost, vjerojatno nikad nećemo saznati, no sve to doprinijelo je da ovaj film dodatno dobije na važnosti.
Primjedbe
Objavi komentar