Svidjela mi se groteskna krimi drama Ridleyja Scotta o modnoj talijanskoj dinastiji i više nego što sam očekivao poslije uglavnom negativnih kritika kojima je "House of Gucci" zapljusnut odmah nakon što se pojavio. Definitivno je to nevjerojatno zabavan film koji se istovremeno trudi biti ozbiljna krimi drama, no film je to koji je jako teško shvatiti ozbiljno. Intencijski ili ne, djelovalo mi je sve to od početka pa do kraja i kao neka bizarna, kičasta parodija, tragikomedija o besramno bogatim, bahatim i pohlepnim ljudima koji su se doslovno samouništili vlastitom glupošću, arogancijom i rasipništvom. Priča tu kreće 1978. godine u Milanu kada tada mladog nasljednika dinastije Gucci, Maurizija (Adam Driver) upoznaje priprosta golddigerica Patrizia Reggiani (Lady Gaga).
Obitelj Gucci već tada je basnoslovno bogata i sinonim za luksuz u svijetu mode, a brend koji je početkom dvadesetih u Firenzi pokrenuo Guccio Gucci, sada vode braća Aldo (Al Pacino) i Maurizijev otac Rodolfo (Jeremy Irons). Da su ti ljudi krcati novcem jasno nam je od početka, a svjesna je toga i Patrizia koja će vrlo lako zavesti pomalo smotanog i povučenog Maurizija te će se oni oženiti na užas njegovog oca. Mudrom Rodolfu od početka je jasno o kakvoj se to osobi radi, a njegovo proročanstvo da će ona uništiti obitelj, zaista će se i obistiniti. I to kako!
Imao sam dojam da se glumci izvanredno zabavljaju radeći na ovom filmu i trenuci u kojima se pojavljuju Al Pacino kao lik u kojem gotovo pa parodira svoj ikonski lik Kuma Michaela Corleonea ili neprepoznatljivi Jared Leto kao njegov priglupi, ali bolesno ambiciozni sin Paolo zaista su urnebesni. Ne znam je li se situacija tu potpuno otela kontroli ili je Scott sve to zaista tako zamislio, ali tu kao da je svatko u nekom svom filmu i svi likovi su zaista prave karikature. Pacino i Leto se vrhunski zajebavaju, Irons je tradicionalno smrtno ozbiljan kao stari mogul, Lady Gaga je tradicionalno iritantna i antipatična, no ovaj puta to joj je oprošteno jer takav je i njezin lik. A Adam Driver je negdje između. U početku potpuni mlakonja, bezveznjak koji čini sve što mu sugerira tupava spletkarošica od žene, no kasnije kao da će se i njemu početi spuštati jajca i počet će on postajati samostalan. Ali i potpuno nedorastao svom zadatku.
Naracijski je to pomalo na tragu sličnih raskošnih saga kakve je nekoć snimao Martin Scorsese, dinamično, fino snimljeno, a Scott Italiju prikazuje onako kako je i vjerojatno zamišljamo kad pomislimo na takve ultrabogataše. Vile, grimiz, nezamislivi luksuz, lamborghiniji, razmetljivost na najvišu potenciju koju prati nezamisliva potkapacitiranost. Naravno da su oni živi članovi dinastije Gucci ostali zgroženi kad su shvatili na kakav način su prikazani, kao skupina grotesknih imbecila koja bolje i nije zaslužila, no nekako sumnjam da su zaista bili puno različitiji od onoga što vidimo jer priča prilično vjerno prati stvarne događaje. Naravno, puno toga je prepušteno umjetničkoj slobodi i zasigurno je puno toga dramatizirano, no vjerojatno je s razlogom sve to pogurano i preko apsurda jer takva je zapravo i cijela ta priča.
Zanimljivo je kako je još 2006. godine Ridley Scott trebao snimiti film o dinastiji Gucci s Angelinom Jolie i Leonardom DiCapriom u glavnim ulogama, a nakon što je odustao kao redateljica se spominjala njegova kćer Jordan, neko vrijeme čak i hongkonški modernist Wong-kar Wai. Na kraju je Scott već u poznim godinama dočekao da se loptica vrati na njega i režirao je film prema scenariju iskusne Becky Johnston (Gospodar plime i Sedam godina u Tibetu) i mladog Talijana Roberta Bentivegne. Definitivno se "House of Gucci" može svrstati u krug najzabavnijih filmova godine, urnebesna je to krimi drama snimljeno u ironičnom, komičnom duhu.
Primjedbe
Objavi komentar