Steven Soderbergh ponovo je gotovo u luđačkom naletu i snima filmove kao na pokretnoj traci vudilaenovskim tempom od (barem) jednog godišnje. Nakon "No Sudden Move", meni i najboljeg filma nakon njegove četverogodišnje filmske pauze, snimio je Soderbergh još jedan uzbudljivi i iznimno aktualni triler kojeg bi se moglo opisati i kao kovidovski High-tech "Prozor u dvorište". Ta osoba koja ovdje gleda kroz prozor ne baš u dvorište, već na jednu od ulica Seattlea je mlada kompjuterašica Angela Childs (Zoe Kravitz). Ona radi od kuće za tehnološku korporaciju Amygdalu koja je upravo na tržište izbacila novi proizvod Kimi odnosno nekakav digitalni govorni asistent poput Amazonove Alexe samo, bit će, još sofisticiraniji i s više funkcija (jebatga, nemam pojma o tim novim tehnologijama pa ne znam kako precizno opisati te govnarije!).
Amygdala bi za koji dan trebala izaći na burzu i njen CEO vjeruje da će se basnoslovno obogatiti, no baš će Angela, agorafobična i tjeskobna samotnjakinja na koju je dodatno utjecala situacija s lockdownima, karantenama i sličnim situacijama vezanim uz COVID-19, otkriti tu nešto sumnjivo. Njen je posao nadziranje streamova i rješavanje problema, a tko zna koliko već ona uopće ne izlazi iz prostranog stana u kojem živi. Čini se da Angela ima nekih ozbiljnih problema poput opsesivno - kompulzivnog poremećaja, germofobije i sličnog, a sa svima ona komunicira preko Skypea, FaceTimea i sličnog što joj omogućuje da ne mora imati stvarne interakcije.
No, to će se promijeniti kada joj se učini da je na jednoj snimci koju nadzire zabilježen stvarni zločin, a kad shvati da svi pokušavaju to zataškati i prikriti, moglo bi biti kasno jer će se i ona naći u opasnosti. Iako će se do kraja možda malo i pretjerati, snimio je Soderbergh po scenariju iskusnog Davida Koeppa (Jurski park, Nemoguća misija, Carlito's Way, Snake Eyes, Panic Room) nevjerojatno uzbudljiv, zabavan, intrigantan i dinamičan triler luđačkog tempa. Nema tu ni stotinke praznog hoda i opet je Soderbergh iznimno ekonimičan (film ne traje ni sat i pol), a i kamera i režija su takvi da dodatno pojačavaju dojam paranoje, izoliranosti, nesigurnosti te i na taj način gotovo pa uskačemo u Angelinu kožu.
I Zoe Kravitz je na razini zadatka kao ova asocijalna čudakinja koja je, da se naslutiti, doživjela neku traumu koja je dodatno utjecala da se potpuno izolira od ostatka svijeta. Gotovo cijela prva polovica filma snimljena je praktički isključivo iz Angeline pozicije i imamo dojam kao da smo s njom u stanu, da bi se do kraja ipak "Kimi" pretvorio u konvencionalniji triler. Opet se Soderbergh pod pseudonimom Mary Ann Bernard sam pobrinuo za montažu koja dodatno utječe na nevjerojatno brzi tempo i dinamiku. Iako smo još od Hitchocka pa kasnije preko Coppole (Prisluškivanje) i De Palme (Blow Out, Body Double) i mnogih drugih imali filmove koji tematiziraju voajerizam, nadzor, ulazak u nečiju privatnost, Koepp i Soderbergh su sve to sjajno spojili s modernim tehnologijama i spoznajom da se sve to danas bez problema može raditi na puno jednostavniji način nego prije tri ili četiri desetljeća.
Cijeli ovaj film od samog početka djeluje potpuno zastrašujuće, nelagodno, uznemirujuće (dobrim dijelom zahvaljujući i Soderberghovoj tehnici i stilu), ali i činjenici da sve što tu vidimo uopće nije znanstvena fantastika, već je to nešto što se događa. No, gledatelj tu nema ni vremena razmišljati o temi gubitka privatnosti i činjenici da su naši podaci i informacije o svima nama dostupni tko zna kome jer sve se tu događa tako brzo i uvučeni smo u Angelin slučaj da tek naknadno shvatimo da je ovo nešto itekako aktualno i da nas danas netko bez problema može pratiti i znati sve što želi bez da uopće izlazi iz svog stana.
Primjedbe
Objavi komentar