Santiago, glavni grad Čilea sredinom osamdesetih baš i nije bio mjesto za poželjeti. Iako je vlast tamošnjeg diktatora Pinocheta već polako išla prema svome kraju, bio je Čile tada još itekako policijska država u kojoj se vrlo lako ostajalo bez glave ili išlo u zatvor, no već u uvodnoj sceni filma koji je prema istoimenom romanu tamošnjeg pisca Pedra Lemebela, napisao i režirao iskusni Rodrigo Sepulveda, vidjet ćemo ovdje i neku drugu stranu Čilea tog vremena. I to doslovno već u uvodnoj sceni koja se odvija u nekakvom transvestitskom klubu gdje se okupljaju uglavnom već ostarjeli transvestiti koji zaista izgledaju groteskno i karikaturalno. No, u njihovo omiljeno okupljalište ubrzo upada i policija, rastjeruje ih, a dok oni bježe ulicama u štiklama, misteriozni mladić zaštitit će jednog od njih.
Taj tip je lokalni Drag Queen koji sam sebe naziva La Loca del Frente ili Kraljica ugla (poznati čileanski glumac Alfredo Castro u bitno drukčijem izdanju u odnosu na prethodne filmove), potpuno blesavi tip od kojih šezdesetak godina kojeg nitko ne shvaća ozbiljno. Tip koji će ga zaštiti ispostavit će se kao mladi gerilac iz čileanske marksističke revolucionarne organizacije koja planira atentat na Pinocheta, a La Locin kućerak učinit će mu se kao idealno skrovište za revolucionarne aktivnosti njegove organizacije. Možda bi se na prvu moglo pomisliti da će s takvim omjerom snaga "My Tender Matador" ili "Tengo Miedo Torero" krenuti putem neke bizarne komedije, no snimio je Sepulveda kompleksnu dramu jer će se posve neočekivano između ova dva lika razviti odnos i nešto iznad prijateljskog.
I inače odlični Castro ovdje je maestralan kao onaj gotovo pa stereotipni stari transvestit, naivac koji će se u početku ponadati da misteriozni mladić dolazi k njemu jer želi nešto više imati s njim. No, vrlo brzo shvatit ćemo da on baš i nije tako blesav i naivan kako se često voli prikazivati i postat će mu jasno što se to događa. Ipak, tada će već biti kasno i stari transvestit (koji ktome zarađuje šivajući nekakve goblene za supruge članova vojne hunte na vlasti dok mu je drugi izvor zarade prostituiranje pred nekakvim porno kinom) potpuno će postati zaluđen Carlosom. No, bez brige nije ovo nikakva komedija zabune jer i Carlos je potpuno svjestan što radi, a kao da će se i on s vremenom sve slobodnije osjećati u Kraljicinom društvu.
Najveća vrijednost ove kvalitetne drame je u suptilnosti (koliko god to nevjerojatno zvučalo u kombinaciji s grotesknom pojavom glavnog lika), ali i u iskrenosti cijele priče u koju gledatelj na kraju bez problema može povjerovati te razumijeti oba protagonista. Lik Kraljice zaista je maestralno osmišljen i dok u početku djeluje on kao groteskni cirkusant, s vremenom ćemo ga bolje početi shvaćati i razumijevati njegovu životnu priču. Nije teško za zaključiti da je riječ o nesretnom čovjeku koji je dobar dio života proveo u samoći, prezren, nepoželjan, odbačen, a premda je priča smještena u vrijeme diktature, njega politika uopće ne zanima. On je svjestan da će on i oni poput njega u svim režimima biti manjina i marginalci i ne želi se involvirati i dodatno izlagati opasnostima, no pomalo ni ne planirajući, to će mu se dogoditi.
Za razliku od mnogih filmova koji posljednjih godina stižu iz Čilea i tiču se upravo Pinochetovog režima, ovdje to nije u prvom planu. Ta diktatura poslužila je kao perfektna kulisa za neobičnu priču o čovjeku kojeg su svi strpali u neku ladicu čim bi ga vidjeli negdje na cesti, no Castro je majstorski od Kraljice uspio napraviti lik od krvi i mesa, stvarnu osobu kojoj će goditi pažnja puno mlađeg muškarca iako je od početka svjestan da on ima neke druge motive od njegovih. Lemembel i Sepulveda dugo su planirati ekranizirati ovaj poznati čileanski roman, no Lemembel nije uspio dočekati taj trenutak pošto je 2015. godine umro od raka. Prema njegovim željama glavna uloga pripala je Castru, a premijeru je ova kompleksna drama imala na festivalu u Veneciji.
Primjedbe
Objavi komentar