Fascinantnu biografsku dramu čija se priča rasteže kroz gotovo 30 godina u Japanu je snimio francuski filmaš Arthur Harari za što je nagrađen najvažnijom francuskom filmskom nagradom Cesar za najbolji originalni scenarij. Premijerno je "Onoda: 10.000 Nights In Jungle" prikazan u sekciji Un Certain Regard festivala u Cannesu, a ova epska drama snimljena je prema stvarnim događajima i stvarnom japanskom vojniku koji se sve do sredine sedamdesetih godina skrivao po filipinskim šumama čekajući naredbe nadređenih o predaji. Iako film traje gotovo tri sata, bio je "Onoda" jedna od onih nevjerojatnih priča u kojima nema problema s tempom i koja s razlogom traje tako dugo.
Snimio je Harari film s isključivo s japanskim glumcima i na japanskom jeziku (postoji na internetu i verzija na kojoj su nasnimljeni francuski glasovi i zato oprez), a priča kreće 1945. godine na filipinskom otoku na koji saveznici pokreću ofenzivu. Zapovjednik malobrojnog preživjelog odreda je poručnik Hiroo Onoda (Yuya Endo kao mladić i Kanji Tsuda kao starac) koji je prethodno odbio biti kamikaza, a potom se priključio tajnoj postrojbi sa specijalnom misijom. Njegovi nadređeni izdali su zapovijedi da nema predaje i da će se rat nastaviti po svaku cijenu pa kada saveznici i osvoje otok na Filipinima, Onoda i njegova četa nastavit će se boriti. Doduše, ne baš svi jer dio japanskih vojnika ipak će se predati, no u početku će uz Onodu po džunglama Filipina haračiti još tri tvrdoglava vojnika koji odbijaju predaju.
Iako je i njima jasno da su to posljednji trzaji rata koji će Japan izgubiti, potpuno odsječeni od ostatka svijeta Onoda i njegovi ljudi pokazat će onu tipičnu japansku tvrdoglavost, ponos i potpuni fanatizam. Uvjereni su oni da će se situacija kad-tad preokrenuti i da će Japan krenuti u veliku protuofenzivu i doći po njih, no godine pa i desetljeća će prolaziti, a oni će odsječeni od svijeta nastavljati s ratnim aktivnostima koje će se vrlo brzo pretvoriti u borbu za golo preživljavanje. Film je to koji se ističe i sjajnom fotografijom, okruženje je tu perfektno, a snimljen je "Onoda" u klasičnom realističnom stilu tako da sve tu djeluje itekako stvarno.
Glavna naracijska linija povremeno se razbija flešbekovima u kojima saznajemo pojedine detalje tajne misije koja je naređena Onodi. Ili on barem misli da mu je dana takva zapovijed jer će se s godinama granice između dužnosti i nagona za preživljavanje potpuno izbrisati, a njegovi suborci će s vremenom pokazivati sve manje oduševljenja za nastavak misije. Bio je to sjajan film i o unutarnjoj i vanjskoj borbi, egzistencijalistička drama o čovjekovim iskonskim nagonima za preživljavanje, emotivna i potresna priča o čovjeku koji je doslovno u rat ušao kao mladić, a iz njega će izaći kao starac. Iako je scenarist i redatelj filma Francuz, "Onoda" je film koji pefektno dočarava onaj stari japanski gotovo pa samurajski duh, potpuno podčinjavanje autoritetima i pretpostavljanju onoga što misli da je više dobro, vlastitom interesu.
Primjedbe
Objavi komentar