Moram priznati da me pomalo razočaralo kako je šablonski, potpuno neinventivno, na razini epizode nekog TV serijala snimljen biografski dokumentarac o slavnom kanadskom jazz pijanistu Oscaru Petersonu. Iako podnaslov filma "Crno i bijelo" ne samo da sugerira na crne i bijele tipke na klaviru, očiti je to bio pokušaj i da se skrene pažnja o uspjehu još jednog crnca u bjelačkom svijetu. No, kad čovjek malo bolje promisli, zar nisu praktički svi ti najveći jazz virtuozi koji su se pojavili sredinom prošlog stoljeća bili upravo crnci? I naracijski je to redatelj Barry Avrich složio posve šablonski: red arhive, red intervjua s ljudima koji ga hvale i red benda koji u studiju svira Petersonove skladbe.
Svi oni kojima je bar donekle poznat život ovog slavnog jazz virtuoza neće tu saznati baš ništa novo. Nema tu nekih zanimljivih detalja za koje bi se vjerojatno neki vještiji ili strastveniji redatelj uhvatio i oko njih izgradio zanimljivu priču, a ovako je ostalo sve potpuno suhoparno uz gotovo pa klasično iznošenje činjenica s Wikipedije. Očito je glavna intencija ovog dokumentarca bilo slavljenje lika i djela ovog čudesnog glazbenika o kojem kao uzoru i nenadmašnom virtuozu priča A garda još uvijek živih jazzera starije generacije poput Herbieja Hancocka ili Quincyja Jonesa. I nije to loše jer i svi slični biografski dokumentarci uglavnom se svode na istu premisu, no zaista je nevjerojatno kako je ovo ispalo mlako.
Primjedbe
Objavi komentar