Frankofoni kanadski filmaš Denis Cote ovom se misterioznom i nadrealnom dramom smještenom u ruralni Quebec predstavio u glavnom programu festivala u Berlinu. No, već je lako zaključiti prema ocjeni da me "Repertoire des villes disparues" ili "Ghost Town Anthology" i nije pretjerano oduševio. Sve će tu početi prometnom nesrećom u kojoj će smrtno stradati 21-godišnji Simon Dube, jedan od 215 stanovnika izoliranog seoca, jednog od onih mjesta u kojima svi sve znaju. Svi će se početi pitati je li to bila zaista nesreća ili si je Simon odlučio namjerno oduzeti život, a događa se sve to u zimskim periodu kada je gradić okovan snježnim pokrivačem što ga čini još izoliranijim i odsječenijim.
Nakon nekog vremena saznat ćemo da je ovaj gradić i u prošlosti doživio neke tragedije od kojih se još nije oporavio, a mjesto je to puno tajni i strašnih događaja iz prošlosti. Od početka ovaj film djeluje nekako hermetično, teško je dokučiti što se tu zapravo događa i zašto su svi mještani ovog sela tako nepovjerljivi prema strancima pa će problemi nastati kada vlada pošalje psihologinju iz grada koja bi trebala pomoći obitelji i prijateljima umrloga. Iako će gradonačelnica ovog mjesta više puta naglasiti da mještani svoje probleme tu rješavaju između sebe, postat će nam jasno da se problemi ondje zapravo ne rješavaju, već se pokušava na njih zaboraviti, ostaviti ih sa strane i praviti se kao da ne postoje. No, kada se nešto takvo radi dulje vrijeme, onda to mora eskalirati, a jasno da će se to dogoditi i ovdje.
I to na nadrealan način jer već u uvodnim scenama vidimo da uokolo ovog mjesta kruže neka čudna maskirana djeca. Ispostavit će se da su ta maskirana djeca zapravo duhovi koji kruže oko ovog mjesta, a u njihovom društvu uskoro će se početi pojavljivati i nedavno poginuli Simon. Shvatit ćemo tada da Sainte-Irénée-les-Neiges nije Ghost Town samo u simboličkom smislu jer ljudi iz njega samo iseljavaju, već i u doslovnom jer je to mjesto u kojem koegzistiraju živi stanovnici s duhovima ljudi koji su ondje umrli. Od početka do kraja sve je tu nekako čudno, depresivno, hladno, mračno, a na taj ugođaj osim snježnog i sivog ambijenta doprinosi i pomalo staromodna kamera koja uz sive tonove doprinosi sirovosti, surovosti i hladnoći ovog mjesta. Film je to u kojem ostaje dosta toga otvoreno i film je to dosta sporog tempa prepun simbolike i metafora i koji ipak nije opravdao očekivanja.
Primjedbe
Objavi komentar