Moćnu, emotivnu, potresnu i iznimno kompleksnu zatvorsku dramu osmišljenu po stvarnim događajima snimio je Austrijanac Sebastian Miese. Bila je ova zatvorska drama pomalo ironičnog pa i ciničnog naziva Mieseov prvi film nakon punih deset godina, a bavi se on jednom mračnom epizodom iz moderne europske i njemačke povijesti. Još za vrijeme Bismarcka u njemački zakon uveden je Paragraf 175 po kojem je homoseksualnost bila kriminalizirana, a za vrijeme nacista kazne su dodatno postrožene. I nakon što se Njemačka riješila nacizma, sporni zakon je ostao vrijediti sve do kraja šezdesetih, a odmah u uvodnim scenama snimljenim starom osammilimetarskom kamerom vidjet ćemo zbog čega će glavni protagonist, Hans Hoffman (izvanredni Franz Rogowski koji je i ovom ulogom potvrdio status vjerojatno najboljeg aktualnog njemačkog glumca) završiti u zatvoru.
U nečem nalik javnom zahodu on ulazi u "klinč" s raznim tipovima, a te snimke su očiti dokaz protiv njega na sudu. Godina je 1968. i Hans je zbog seksualno devijantnog ponašanja osuđen na 24 mjeseca zatvora. Potom se vraćamo u 1945. godinu kada vidimo Hansa kao mladića kojeg iz nacističkog koncentracijskog logora Amerikanci koji u tim prijelaznim godinama vode Njemačku, prebacuju u neki starinski zatvor koji gotovo nalikuje na srednjovjekovnu tamnicu. I pratit ćemo u "Velikoj slobodi" Hansove zatvorske epizode kroz gotovo četvrt stoljeća, a mogla bi se ova realistična drama koja je bila i austrijski kandidat za Oscara opisati kao miks "Ponoćnog ekspresa" i "Planine Brokeback".
Bila je to pomalo kafkijanska, egzistencijalistička drama o čovjeku koji će gotovo cijeli život provesti iza rešetaka, a da zapravo nije počinio nikakav zločin. Jedini Hansov zločin bit će on sam odnosno njegova seksualna orijentacija, a djeluje on kako lik koji sve to što mu se događa podnosi nekako stoički, tiho, mirno iako je očito da je potpuno bijesan i bespomoćan zbog svega toga. Baš kao u brojnim sličnim zatvorskim dramama, pokušavat će se Hans slomiti i na fizičkoj i psihičkoj razini, završavat će on stalno u mračnim i hladnim samicama, no vidjet ćemo do kraja kako će on zapravo u zatvorskom životu pronaći neku vrstu slobode, slobodu kakvu nije mogao imati vani.
U posebno impresivnoj i šokantnoj završnici filma kada je sporni paragraf konačno dekriminaliziran i kada Hans izlazi van, shvaćamo da on više i ne zna kako živjeti izvan zatvorskog sustava. Sustava koji mu je potpuno uništio život, ali i sustava u kojem je svejedno mogao biti ono što jest i sustava u kojem je pronašao ljude slične sebi. Naravno da je to tragična priča i vremenske linije stalno se isprepliću, gotovo pa stapaju, a shvaćamo koliko je tim zatvorenim ljudima nedostajala prisnost pa će i oni koji možda i nisu homoseksualci, toplinu i bliskost pronaći u muškom zagrljaju. Pratimo u tim periodima Hansov odnos s dva muškarca, cimerom Viktorom (Georg Friedrich), narkomanom koji je u početku neprijateljski nastrojen prema Hansu i očiti je macho homofob. Tu je i mladi učitelj Oskar (Thomas Prenn) koji je iza rešetaka završio zbog istih razloga kao i Hans i koji će postati Hansova ljubav života.
Ipak, kako je "Grosse Freiheit" (tako se naziva i fasbinderovski gay-klub s kraja filma u koji će Hans zalutati) prvenstveno tragedija, naravno da to ne može dobro završiti, a sjajno Meise gradi ovu kompleksu dramu koju nije napisao prema osobnoj priči neke specifične osobe, već je dugo istraživao taj period njemačke povijesti i razgovarao s još uvijek preživjelim ljudima koji su bili žrtve tog doba. Fascinantno je Meise uspio izgraditi ne samo likove, već i odnose među njima, a ne čudi da je ovaj film osvajao pregršt nagrada u izborima za filmove godine i na filmskim festivalima. Osvojio je "Great Freedom" i Srce Sarajeva, nagradu za najbolju fotografiju i glazbu u izboru za europski film godine, a izvanredni Rogowski bio je nominiran za najboljeg europskog glumca.
Primjedbe
Objavi komentar