Snažna poruka pomirenja, mira i oprosta u središtu je ove potresne i dirljive drame snimljene po stvarnim ljudima i događajima koji su se zbili ne tako davno u Baskiji. Čim se spomene Baskija, lako je za pretpostaviti da bi u središtu pažnje mogla biti tamošnja separatistička organizacija ETA, a među 829 ljudi koje su prema službenim podacima između 1968. i 2010. kad su se razoružali, ubili njeni pripadnici, bio je i baskijski političar Juan Maria Jauregi. Krajem srpnja 2000. godine tri člana ETA-e upala su u restoran u Toledu u kojem je bio Jauregi i sprašili mu nekoliko metaka u glavu. Četiri godine kasnije ova tri terorista su i osuđena, a Maixabel, supruga ubijenog političara koji se zalagao za mir i dijalog, u međuvremenu je postala direktorica baskijskog ureda za žrtve terora.
Godine prolaze, a dva od tri pripadnika ETA-e koji su izveli atentat na Maixabelinog (Blanca Portillo) muža, Luis (Urko Olazabal) i Ibon (Luis Tosar) odlučili su se odreći nasilja i udaljiti od organizacije. Zbog toga su nakon više godina strogog zatvora prebačeni u blaži zatvor, a 11 godina nakon što su počinili atentat, pokrenut će se program suočavanja ubojica s članovima obitelji žrtava. Ispostavit će se da će Maixabel biti prva koja će pristati sudjelovati u ovom programu i suočiti se prvo s jednim, a potom i drugim čovjekom koji je izveo atentat na njenog muža.
Bio je "Maixabel" vjerojatno i najbolji film što je do sada snimila Iciar Bollain, Španjolka koja je u kinematografiju još krajem osamdesetih ušla kao glumica da bi se potom potpuno prebacila na pisanje i režiju. I osvajala je ona već nacionalne nagrade Goya za najbolju režiserku i scenaristicu, a u obje kategorije nominirana je bila i za ovaj film. Emotivnu dramu o nezamislivoj tragediji koju su kroz desetljeća terora u ovoj španjolskoj pokrajini prolazili mnogi, a "Maixabel" je film koji sjajno prikazuje kako u toj bespoštednoj borbi zapravo nitko nije dobio i svi su bili gubitnici. I ljudi kojima su iz potpuno suludih razloga ubijani članovi obitelji, ali i pripadnici ETA-e poput Ibona koji su tek naknadno, u zatvoru shvatili što su to činili i kako je način njihove borbe bio potpuno pogrešan.
Snimila je Bollain pametnu, duboku i kompleksnu dramu u kojoj vidimo razloge zašto se toliko uglavnom mladih nekoć pridruživalo ETA-i. Tako i Ibon priča kako je kao mladić imao ideju o pravednoj revoluciji i borbi za slobodu koja ga je potpuno zaslijepila, a tek naknadno je shvatio što je to bilo zapravo. Dok je po naredbama izvodio atentate na ljude, priča tako on, nije se ni informirao tko su oni bili i nije se puno zamarao jesu li ti potezi opravdani, već je vodstvo ETA-e donijelo takvu odluku i nije se tu više imalo što pitati. I svi ti ljudi poput Ibona, jednom kad su se odlučili odreći nasilja i pokajati za ono što su činili, za ETA-u će automatski postati izdajnici. Automatski će svi ti ljudi koji su se odlučili odreći nasilja postati izdajnici i za većinu prosječnih ljudi koji i dalje šutke podržavaju separatističku organizaciju.
Ništa tu nije crno - bijelo i film je to uz koji savršeno možemo pojmiti kako je izgledao život u smrtnom strahu u svim tim baskijskim gradovima kroz svo to vrijeme. Vidimo ljude koji već mogu predosjetiti što se dogodilo kad vide nekog poznatog kako im se približava sa skamenjenim izrazom lica kao što će Maixabelina kćer Maria (Maria Cerezuela) predosjetiti što se dogodilo kad izdaleka vidi svoju tetku nakon atentata na oca. Baš poput nedavne serije "Patria", "Maixabel" je film koji na impresivan način prikazuje svu katastrofu koju je donio taj višedesetljetni građanski rat u Baskiji i kako su ljudi živjeli svo to vrijeme. Vidimo i kakva je trauma duboko usađena u sve njih, bez obzira na kojoj strani bili i izgubili nekog člana obitelji ili ne. Imao je na kraju "Maixabel" čak 14 nominacija za nagradu Goya, a na kraju su je potvrdili Portillo za glavnu žensku, Olazabal za sporednu mušku ulogu te Cerezuela za najbolju novu glumicu.
Primjedbe
Objavi komentar