I dalje je "12 godina ropstva" Britanca Stevea McQueena vjerojatno najbolji film o američkom robovlasničkom sustavu ikada snimljen. Možda ne toliko šokantna, jer sve smo to vidjeli i ranije, koliko potresna, emotivna i dirljiva povijesna drama snimljena prema memoarima čovjeka koji je rođen kao slobodan na sjeveru da bi završio kao rob na američkom jugu. Osvojio je ovaj film tri Oscara - onaj najvažniji odnosno za najbolji film, Lupita Nyongo je nagrađena za sporednu žensku ulogu, dok je John Ridley koji je scenarij napisao po memoarima Soloma Northupa nagrađen za adaptirani scenarij. Imao je "12 Years a Slave" još šest nominacija, među njima i za najbolju režiju te sporednog i glavnog glumca.
I baš kao što je film režirao jedan tamnoputi Britanac (McQueen je porijeklom s Kariba), ulogu Salomona odigrao je tamnoputi Britanac Chiwetel Ejiofor (on je podrijetlom iz Nigerije). I kao što sam naziv sugerira, nesretni Salomon je slobodan čovjek koji s obitelji živi u okolici New Yorka, violinist kojeg će na prijevaru oteti i prodati u roblje na jug Amerike. Kreće radnja filma 1841. godine, što znači u vrijeme kad je robovlasnički sustav na američkom jugu bio na vrhuncu i u godinama kad se na industrijaliziranom sjeveru tek sramežljivo počelo razmišljati o tome da bi se ropstvo trebalo ukinuti. No, ropska radna snaga na jugu je i dalje glavni pokretač ekonomije juga i svi ti nesretni crnci čiji su preci u Ameriku stigli negdje iz Afrike u lancima u neljudskim uvjetima rade na plantažama.
Impresivan je McQueenov film i iz razloga što ovu stravičnu, potpuno nezamislivu ljudsku dramu donosi bez imalo melodrame i patetike. Mogao bi se "12 godina ropstva" opisati kao otrježnjujuću, meditativnu, ali i poetičnu dramu u kojoj na iznimno realističan način vidimo sve strahote robovlasništva i shvaćamo koliko je to bilo pogrešno i zlo. Sjajni su i likovi i vidimo da nisu baš ni svi bijelci s juga bili isti, no gotovo svima je zajedničko bilo da im je utuvljeno u glavu da je robovlasništvo nešto prirodno i da crni robovi nisu ljudi. Jasno nam je uz ovaj film kako su ti nesretni ljudi zaista bili svedeni na razinu stoke, imovine i da su bijeli gazde s njima mogli raditi doslovno što požele.
Baš iz razloga da bi kod gledatelja izazvao šok i nevjericu, bez imalo uljepšavanja i autocenzuriranja približio život na američkom jugu 19. stoljeća, McQueen je "12 godina ropstva" odlučio snimiti gotovo u istom stilu kao i zatvorsku dramu u Sjevernoj Irskoj "Glad". Sve ono što vidimo, svi ti životni horori i nezamislivi užasi kroz koje likovi prolaze, gotovo pa su u konfliktu s nježnim, poetičnim, gotovo meditativnim stilom kojim je McQueen snimio oba filma. Uz Ejiofora koji je odličan kao Salomon, izvukao je McQueen najbolje i iz cijele pledaje poznatih lica koja su utjelovila neke epizodne uloge.
Od Paula Giamattija kao trgovca robovima iz New Orleansa, Benedicta Cumberbatcha kao prvog Salomonog vlasnika koji kao da osjeća da je robovlasništvo zlo, ali nema petlju da nešto učini i zato što je to tako, i on je okrutan prema robovima. Do Michaela Fassbendera kao tipičnog sadističkog crackera, potpuno poludjelog manijaka koji se iživljava nad svojim robovima i u alkoholu kao da podsvjesno pokušava utopiti stid, bijes i mržnju prema samom sebi zbog toga što je takav. Čudesna je to priča jer za razliku od ostalih robova s kojima će godine provoditi na plantažama, Solomon je čovjek koji zna što je to sloboda i svjestan je što je to izgubio. No, to je i impresivna humanistička drama o čovjeku koji se nikada nije želio pa ni mogao pomiriti sa sudbinom koja ga je sustigla i koji je vjerovao da će se jednog dana ipak vratiti svojoj obitelji.
Primjedbe
Objavi komentar