Nakon više od dva desetljeća legendarni kanadski filmaš David Cronenberg vratio se SF-u i hororu, preciznije rečeno body hororu, podžanru koji ne samo da ga je proslavio 70-ih i 80-ih, već je on bio jedan od pionira body horora. Dvijetisućite su za Cronenberga donijele odmak od onoga što je snimao ranije i nakon tri dosta slaba filma prošlog desetljeća (Dangerous Method, Cosmopolis, Map to the Stars), pretpostavljao sam da je ovaj genijalac svoje rekao. No, "Crimes of the Future" označuju ne samo njegog povratak u formu, već i povratak temama koje su ga zanimale i prije 35, 40 godina. To su transformacija tijela, (de)evolucija, način na koji tehnologija i znanost utječu na čovjeka i promišljanje u kojem to smjeru čovječanstvo ide.
Sukus tog promišljanja Cronenberg je smjestio u "Crimes of the Future", distopijsku kombinaciju SF-a, body horora i drame čija je radnja smještena u budućnost u kojoj je zbog zagađenja i klimatskih promjena došlo do velikog napretka u biotehnologiji. Izumljeni su strojevi koji mogu direktno kontrolirati funkcije ljudskih organa, a ljudi su se i sami počeli mijenjati u odnosu na homo sapiense kakve danas poznajemo. Među tim promjenama su nestanak fizičke boli i zaraznih bolesti što je dovelo do toga da se ne samo ljudska tijela počinju mijenjati, već je postalo posve normalno da su svi kirurzi i na ulicama izvode operacije koje imaju posve drukčiju funkciju od onog što danas podrazumijevamo pod operacijom i kirurgijom.
Kirurgija je u tom distopijskom svijetu postala grana umjetnosti, a najpoznatiji moderni umjetnici su Saul Tenser (Viggo Mortensen) i njegova partnerica Caprice (Lea Seydoux). Njihov performans sastoji se od javnih operacija pred publikom u kojima se iskorištava činjenica da Tenser pati od nečega što se naziva "ubrzani evolucijski sindrom" odnosno njegovo tijelo konstantno stvara neke nove organe za koje se pretpostavlja da nemaju nikakvu funkciju. Tako pred brojnim znatiželjnicima, fotografima, kamerama i novinarima Tenser i Caprice izvode te morbidne performanse, no nisu oni jedini koji se bave tom granom umjetnosti.
Zapravo već u uvodnoj sceni, bolje rečeno prologu shvaćamo da se svijet potpuno promijenio kada žena ubije svog malenog sina jer se on hrani plastikom i dječakovo tijelo iz osvete majka ostavlja njegovom ocu odnosno svom bivšem mužu Langu Dotriceu (Scott Speedman). I Lang i tijelo njegovog sina kasnije će imati bitnu ulogu jer taj dječak bi trebao biti dokaz da je čovječanstvo otišlo u novom evolucijskom smjeru, a novi policijski odjel koji se naziva New Vice učinit će sve da zaustavi razvoj evolucije u neželjenom smjeru. Tu su i birokrati iz nečega što se naziva Nacionalni registar organa čija je također zadaća pokušaj zaustavljanja nastavka evolucije katalogiziranjem i čuvanjem svih novo-organa koji nastaju u ljudima. Mlada činovnica Timlin (Kristen Stewart) i ne skriva oduševljenje Tenserom i njegovim organsko - umjetničkim dosezima i u jednom trenutku mu govori da je kirurgija novi seks.
Upravo ta fraza je i tagline ovog erotiziranog distopijskog SF horor - drame jer zaista ovdje kao da je operiranje ljudi i tetoviranje organa zamijenilo dobri, stari seks. Iako se uoči nego što se film pojavio najavljivalo da će "Crimes of the Future" biti tako šokantan da će ljudi bježati iz kino dvorana, bio je to tek dobar marketinški trik jer ovaj film mi na kraju djeluje dosta čednije recimo od Cronenbergovog vrhunca morbidnosti, "Crasha". S obzirom da je jasno o čemu je tu riječ i čime se to ljudi ovdje bave, naravno da ima tu dosta scena koje baš i nisu ugodne za gledanje i ima tu podosta tih morbidnih, uznemirujućih i zastrašujućih operativnih performansa.
Zanimljivo je kako je film s istim nazivom Cronenberg snimio još na početku karijere, odnosno 1970. godine, no osim imena ništa drugo ne povezuje ova dva filma. Cronenberg mi je uvijek bio fascinantan jer je fantastično promišljao svijet i njegovi filmovi 70-ih i 80-ih tek naizgled su bili jezivi horori prepuni krvi, već bili su to duboko subverzivni i pametni filmovi te je kroz SF ili horor on razmišljao o tome kuda ide ovaj svijet. Isti je slučaj i sa "Zločinima budućnosti". Film je to koji nudi puno prostora za promišljanje i ispod pomalo mučne, morbidne i jezive površine, skriva se zapravo egzistencijalistička, provokativna drama o smjeru u kojem ide čovječanstvo.
Naravno da je ono što Cronenberg ovdje promišlja distopija koja se, duboko vjerujem, nikad neće dogoditi, no zar nismo svjedoci da svijet postaje sve ekstremniji. Cronenberg kao da postavlja pitanje što ako upravo živimo u vremenu kada je čovječanstvo prošlo vrhunac evolucije i ono što sada slijedi je ne samo početak deevolucije, već i nešto što će dovesti do degradacije čovječanstva kakvog poznajemo. "Crimes of the Future" je i zanimljivo promišljanje o svijetu današnje moderne umjetnosti i što se sve unutra može ugurati pa zato i ne bi trebalo nikoga čuditi da ovakvi morbidni performansi za koju godinu zaista i postanu umjetnost.
Cronenberg je uspio postići zadivljujući dojam tog degradirajućeg, jezivog, postapokaliptičnog svijeta koji praktički uopće ne liči na današnji, a Atena gdje je film snimljen je poslužila kao odlična kulisa. Sve je tu hrđavo, sivo, trulo, gotovo kao u "Stalkeru" pa ni ljudi se tu ne ponašaju kao ljudi. Sjajan posao je napravio snimatelj Douglas Koch koji je pomalo začuđujuće uspio erotizirati taj groteskni svijet u kojem se ljudi oslanjaju na bizarne strojeve. Dakako da su sjajni i svi ti jezivi strojevi, groteskne mašine i cijeli produkcijski dizan koji u trenucima podsjeća na Aliena za koji je bila zadužena Cronenbergova stalna suradnica Carol Spier.
Primjedbe
Objavi komentar