Bez restorana bi nam danas vjerojatno teško bilo zamisliti život, a ova šarmantna francuska humorna drama koja nas vodi u doba neposredno pred francusku revoluciju, donosi priču o vremenu kad je nastao prvi restoran. Nije "Delicious" (Délicieux u originalu), koji kao scenarist i režiser potpisuje iskusni Eric Besnard doslovna povijesna, faktografska priča o otvaranju prvog mjesta koje bi se moglo opisati kao restoran, već zabavna i simpatična humorna drama o tome kako je to moglo izgledati. Mogao bi se ovaj film opisati i kao feel-good posvetu hrani, užitku u dobroj papici i francuskoj kuhinji općenito, ali i ideji restorana kao mjesta na kojem rame uz rame istu hranu mogu jesti i bogati i siromašni. Radnju je Besnard smjestio u 1789. godinu, nekoliko mjeseci uoči francuske revolucije i to u francusku provinciju.
Ondje će se vratiti Manceron (Grégory Gadebois), osobni kuhar vojvode de Chamforta (Benjamin Lavernhe) nakon što ga vojvoda i njegovo društvo potpuno bezrazložno izvrijeđaju i ponize nakon jedne tipične aristokratske večere. Uvrijeđeni i razočarani Manceron sa sinom Benjaminom vratit će se podvijenog repa kući, na selo, u staro i zapušteno svratište u kojem je, bit će, nekoć i počeo kuhati. U očajavanju i tuzi prekinut će ga dolazak misteriozne Louise (Isabelle Carré) koja bi željela biti njegova učenica. Nevoljko će Manceron na to pristati, a svratište u koje tijekom puta dolaze vojnici i ostali putnici, vrlo brzo pretvorit će se u mjesto gdje svraćaju svi oni koji bi nešto kvalitetno pojeli.
Ipak, u Manceronovom životu ponovno će se pojaviti iritantni vojvoda koji mu je odlučio dati drugu šansu, a pokazat će se da Louise ima neke skrivene planove koji ne podrazumijevaju samo kuhanje i pripremu jela. I snimljeno je sve to u žarkoj paleti boja kako bi se potencirala sva ta raznolikost i bogatstvo hrane i pića koje Manceron spravlja, a bio je "Delicious" jedna od tipičnih, lepršavih, ne pretjerano zahtjevnih francuskih humornih drama koja se tek površno bavi društvenim razlikama uoči francuske revolucije i okolnostima koje su do nje dovele. Od prve scene jasno nam je tako da su vojvoda i njegov kružok oni tipični, bahati aristokrati koji se razbacuju bogatstvom i živo im se fućka što velika većina ljudi nema što jesti.
Dok prosječni ljudi umiru od gladi, u njihovim dvorovima spremaju se delicije kao u današnjim restoranima Michelinovim zvjezdicama, a taj ljudski šljam to uopće i ne zna cijeniti. Tako u uvodnoj sceni dok upoznajemo Mancerona dok je još dvorski kuhar i sprema raskošnu večeru, sve to djeluje kao kad neki poznati moderni chef priprema za najprometniju noć u nekom popularnom restoranu. Mnoštvo ljudi mu pomaže, on je zadužen prvenstveno za osmišljavanje jelovnika i pazi da sve prođe u najboljem redu, no na kraju kvaliteta i njegova maštovitost uopće nisu bitne kod ekipe koja se gosti tim delicijama, već o njegovoj sposobnosti odlučuju hirovi lezilebovića čije će se glave s punim pravom koji mjesec kasnije kotrljati niz giljotinu.
Primjedbe
Objavi komentar