Puno je u startu obećavao ovaj indie psihološki triler i prava je šteta što se priča debitanta Alexa McAulayja na kraju potpuno raspala i uspjela pretvoriti u bedastoću. Priča je tu bila iznimno obećavajuća i uspio je u ovom minimalističkom filmu McAulay okupiti dva iznimno potentna i talentirana mlada glumca, Jacka Dylana Grazera (We Are Who We Are) i Fionna Whiteheada (Dunkirk, Black Mirror: Bandersnatch). Obojica su odlični kao braća Joey i Matt, 17-godišnjak i 15-godišnjak iz industrijskog gradića koji žive s bolesnom majkom (katastrofalna Mena Suvari, nekadašnja slatkica iz Američke pite i Vrtloga života potpuno je propala). Stari brat Matt jedan je od onih bijesnih agresivaca za kojeg će se ubrzo ispostaviti da je pravi sociopat dok je mlađi Joey istraumatizirani i preplašeni te povodljivi klinac koji živi u vječnom strahu starijeg brata.
Matt će tako nagovoriti Joeyja da iz susjedne kuće u kojoj više nitko ne živi ukradu novac za koji je saznao da se ondje nalazi, a Joey će ga naravno poslušati. Na njihovu žalost, u krađi će ih zateći zaštitar koji se slučajno našao odmah uz kuću smještenu pokraj tvornice i pokušat će ih uloviti, a naganjanje kroz šumu završit će njegovim padom u presušeni bunar. Dok će Matt hladno ostaviti zaštitara za kojeg ćemo saznati da se zove Hamby (Rainn Wilson kojeg najbolje pamtimo kao Dwighta Schrutea iz američkog "Officea") da umre na dnu šest ili osam metara dubokog bunara, kod Joeyja će proraditi savjest. Nakon nekog vremena Joey i Hamby počet će se zbližavati i među njima će se čak početi razvijati neko neobično prijateljstvo, a ova pomalo pulpovska priča jedno za drugim donosit će neko novo iznenađenje. Neka od njih bit će dobra, a neka potpuno promašena i pogrešna te će se do kraja ova priča ipak potpuno raspasti i postati potpuno neuvjerljiva, čak i smiješna.
Primjedbe
Objavi komentar