Svidio mi se "Elvis" Australca Baza Luhrmanna (Moulin Rouge, Veliki Gatsby) i više nego što sam očekivao. Grandiozni vizualni Luhrmannov stil gotovo na rubu kiča u ovom slučaju je potpuno neočekivano potpuno profunkcionirao, a pretvorila se biografija o najvećoj glazbenoj zvijezdi svih vremena gotovo u modernu grčku tragediju. Vidimo ovdje Elvisa Presleyja kao tragičnog lika, mladića koji je imao svijet u svojim rukama i za kojeg se u jednom trenutku činilo da granica nema. No, kao protutežu Elvisu, Luhrmann je kao jednako važnog lika postavio pukovnika Toma Parkera, cirkuskog prevaranta ili "Snowmana" kako sam sebe naziva, menadžera koji je ujedno i narator cijele priče.
Za ulogu Elvisa Luhrmann je iskopao meni potpuno nepoznatog američkog glumca Austina Butlera koji je savršeno pogođen i ako je Rami Malek za imitaciju Freddiea Mercuryja u razočaravajućem "Bohemian Rhapsody" osvojio Oscara, onda bi ovaj mladić za glumu i interpretaciju Presleyja trebao dobiti pet zlatnih kitića. S druge strane, za ulogu ljigavog pukovnika izabran je iza maske i šminke teško prepoznatljivi Tom Hanks koji je očigledno uživao u ulozi tog grotesknog stvora, pohlepnog kockara i prevaranta koji je, ako je vjerovati cijeloj ovoj priči, nesretnog Elvisa stajao i glave. Iako Parker odmah na početku tvrdi da je laž kako je on krivac za Elvisovu smrt i uvodi nas od početka u priču o mladiću koji je sredinom pedesetih potpuno promijenio glazbenu scenu.
Kod "Elvisa" mi se posebno svidjelo to što nije jedna od onih jezivo iritantnih wikipedija - biografija od kojih mi se ježe dlake po tijelu i grči želudac. Ako nešto prezirem to su biografije u kojima se pokušavaju faktografski ugurati podaci, neke trivije s internetske enciklopedije, glumci se maskiraju kao da nastupaju u onoj debilani na jednoj našoj komercijalnoj televiziji gdje se raznorazni debili maskiraju u neke poznate zvijezde pa pjevaju, a djeca i mentalno potkapacitirani odrasli ljudi to gledaju i tako nešto im je smiješno. Luhrmannov "Elvis" je grandiozna i raskošna vizija života najveće rock zvijezde svih vremena u kojoj je iskusni Australac, na moju sreću i zadovoljstvo, zaobišao sve formule koje obično idu uz takve filmove.
Luhrmann je odlučio ići po svom i pogodio, barem kada sam ja u pitanju iako sam siguran da se s mojim mišljenjem mnogi neće složiti. Bez obzira što film traje više od dva i pol sata, ne djeluje "Elvis" nimalo razvučeno i film je to odličnog tempa, energije i vizualnosti, a Luhrmann je još jednom pokazao da se savršeno snalazi u takvim raskošnim produkcijama. Kao sjajan izbor mi se pokazalo što nije gubio vrijeme gurajući unutra kronološki baš sve detalje iz Elvisovog života pa tako razdoblje od njegovog povratka iz vojske krajem pedesetih pa sve do konca šezdesetih on gotovo pa preskače ili bolje rečeno skraćuje u spotovskih minutu, dvije.
Iako krećemo od kraja odnosno poslije Elvisove smrti kada se groteskni pukovnik opravdava da on nije kriv za pjevačevu smrt, već da je on barem podjednako zaslužan za njegovu slavu, priča se potom prati kronološki. I to iz perspektive - pukovnika, tipa groteskne pojave, svedenog gotovo na razinu karikature ili negativca iz nekog filma o superjunacima iz sedamdesetih ili osamdesetih. Sjajna je i vizualna protuteža između mladog, lijepog, zavodljivog i šarmantnog Elvisa čije je "migoljenje" (kako su u nas preveli njegov poznati ples) do ekstaze dovodilo djevojčice, djevojke i žene te fizički i moralno odbojne karikature kao što je pukovnik Parker.
Odmah na početku sam naveo da je Elvis ovdje prikazan kao tragični lik, gotovo kao antički junak koji je cijeli svijet imao pod nogama, no njegova drčnost, samouvjerenost i mladost kao da su zasmetali bogovima s Olimpa pa su ga odlučili kazniti. U sjajnoj izvedbi Butlera (koji Elvisove pjesme u mladosti pjeva sam, dok su vokali pravog Kralja korišteni u kasnijoj fazi) shvaćamo svu tragičnost Elvisovog lika. Mladića koji je prvenstveno svojom naivnošću, dijelom i nesigurnošću pa potom manipulacijama i pokvarenošću onih oko njega, u početku i američkog društva koje sredinom pedesetih još nije bilo spremno na takvu vrstu revolucije, kasnije završio tako kako je završio i potkraj života postao žrtva vlastite slave.
Mislim da ne postoji osoba u kojoj je bolje personificiran "američki san" od Elvisa Presleyja, siromašnog klinca koji je odrastao u najbjednijim dijelovima Memphisa i hranio se crnačkom glazbom, u to vrijeme zabranjenim voćem za bijelce koji su takvu muziku smatrali prljavom i nedostojnom. Sjajno je Butler iznio svu paradoksalnost Elvisovog likova i shvaćamo, baš kao što je i njemu nažalost prekasno, kad više nije imao snage, kako je izgledalo to njegovo prokletstvo uspjeha, nagle slave, bogatstva i obožavanja koji su ga uz katastrofalan izbor ljudi oko sebe, odveli u propast. I prije njegove smrti, ta posljednja faza Elvisovog života je prava tragedija jer i njemu je jasno da je on zatvorenik zlatnog kaveza kojeg je stvorio i iz kojeg nema izlaza. Za mene je "Elvis" sjajan film i savršen izbor za gledanje na velikom platnu kino dvorane.
Primjedbe
Objavi komentar