Johann Radmann (Alexander Fehling) mladi je i idealistički javni tužitelj u Frankfurtu koji 1958. godine sasvim slučajno preuzima slučaj učitelja u osnovnoj školi za kojeg postoje čvrste indicije da je nekoć bio SS-ovac i čuvar u Auschwitzu. Za vrijeme dok su nacisti bili na vlasti Radmann je bio još dijete, a pomalo naivni tužitelj nije ni svjestan razmjera onoga što se događalo samo petnaestak godina ranije. Čuli su svi da je postojalo mjesto koje se naziva Auschwitz, no što je tamo bilo, nije im baš poznato, a nije da ih pretjerano interesira. Rat je odavno završio, generalna je teza da je bolje po tome što manje čačkati i čeprkati pošto su glavni odgovorni za svo zlo osuđeni tijekom Nirnberškog procesa odmah poslije rata.
No, kako će Radmann sve više uz asistenciju novinara Glynke ulaziti u slučaj, postajat će mu jasniji razmjeri onoga što se događalo. Shvaćat će da u aktualnim njemačkim institucijama postoji bezbroj ljudi koji su bili iznimno aktivni za vrijeme nacizma i koji su potencijalno činili brojne zločine, ali svi kao da za to znaju i ne uzbuđuju se previše. Vrlo brzo Radmann će kao glavnu metu istaknuti Josefa Mengelea, kirurga koji je u logorima radio čudovišne eksperimente na ljudima, no postat će mu jasno da u samoj Njemačkoj i nema nekog interesa da se takvi događaji procesuiraju. Bavi se ova povijesna drama koja je bila i njemački kandidat za Oscara (bez nominacije) iznimno kontroverznom i osjetljivom temom, a iako scenarist / redatelj Giulio Ricciarelli i nije zagrebao nešto posebno duboko, svejedno je "Labirint laži" bio zanimljiv, dinamičan pa i potresan i šokantan film.
I danas možemo vidjeti kako svako malo u Njemačkoj izvlače nekakve stogodišnjake i dovode ih na suđenja jer su prije osamdesetak godina bili čuvari u logorima te danas ondje službeno postoji nulta tolerancija na sve što ima veze sa zločinima počinjenim u II svjetskom ratu od njihove strane. No, zato ovaj film sjajno pokazuje da to nije uvijek bilo tako. Sjajno tu vidimo kako je disalo njemačko poslijeratno društvo i kako su se odmah poslije rata u novo demokratsko društvo vrlo brzo uklopili i mnogi oni koji su činili zločine i koji su bili aktivni nacisti. Glavna mantra svima je bila radili smo samo ono što nam je bilo naređeno, nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo, a mnogi oni vrlo brzo su postali uvaženi i cijenjeni članovi društva.
Zanimljivo je kako je gotovo istovremeno u Njemačkoj snimljen i film "Narod protiv Fritza Bauera", čovjeka koji je ovdje tek sporedni lik i nadređeni mladom Radmannu. No, u stvarnosti je upravo Bauer bio taj koji je poslije desetljeća šutnje i ne bi se štel mešati politike odlučno krenuo u procesuiranje i onih nižerangiranih nacista koji su se pokušali "utopiti" u modernom njemačkom društvu jer je logično smatrao da su bi svi oni koji su činili zločine za njih morali odgovarati. Iako je u "Labyrinth of Lies" bilo potencijala da se uroni u dublju psihološku dramu jer u jednom trenutku će mladi tužitelj shvatiti koliki su bili razmjeri tih nacističkih užasa i koliko je danas naizgled poštenih i pitomih Nijemaca sudjelovalo u tome, Ricciarelli se odlučio držati pomalo holivudskih kanona po pitanju dramatizacije, no svejedno je ovo bio i više nego dobar film.
Primjedbe
Objavi komentar