Nakon što je pred nosom Francisu Fordu Coppoli pokupio Oscara za najboljeg režisera 1972. godine osvojivši ga za kultni mjuzikl "Cabaret", Bob Fosse odlučio se pozabaviti likom i djelom stand-up komičara i satiričara Lennyja Brucea. Bruce se na sceni nečega što se tada još i nije zvalo stand-up komedija počeo probijati početkom pedesetih, a svojim tada kontroverznim, provokativnim i obično intencijski vulgarnim nastupima otvorio je prostor svima onima koji su tada dolazili. Danas je nekako posve normalno da svi ti silni više ili obično manje duhoviti komičari psuju na sceni. Nije da mi psovanje nešto posebno smeta, no obično kada se netko pretjerano služi psovkama, to je obično nagovještaj da time pokušava prikriti nedostatak duhovitosti i dobro osmišljenih štoseva.
No, u Bruceovo vrijeme situacija je bila bitno drukčija pa još šezdesetih je bilo zabranjeno psovati i govoriti nešto što se tada nazivalo opscenim. Zbog opscenosti je Bruce više puta završavao na sudu, a u filmu koji je prema scenariju Juliana Barryja snimio Fosse, upravo Bruceova borba za slobodu govora jedna je od okosnica ove iznimne biografije. Fosse je i ovim filmom potvrdio da je perfektan režiser i "Lenny" je stilski potpuno različit film od "Cabareta" ili kasnijeg "All that Jazz". Snimio ga je u crno - bijeloj tehnici, koristeći se djelomično stilom lažnog dokumentarca u kojem paralelno iz intervjua s likovima koji glume ljude bliske Lennyju saznajemo neke detalje iz njegovog života.
Ipak, još jedna važna karika u lancu uspjeha ovog filma je Dustin Hoffman u jednoj od najboljih uloga u karijeri koji je standardno izvanredan i uvjerljiv. Ako me nešto živcira u biografskim filmovima, to je kada se maskama i šminkom od glumca stvara imitaciju lika kojeg impersonira. Hoffman je krenuo drugim putem i on je stvorio svog Lennyja, bijesnog, ogorčenog, nesretnog tipa koji je odlučio ako treba žrtvovati vlastitu karijeru da bi dokazao da je u pravu. Naracijski su Barry i Fosse inspiraciju pomalo pronašli u Wellesovom "Građaninu Kaneu" pa i ovdje anonimni biograf intervjuira bliske mu ljude poput striptizete Honey koja će mu ubrzo postati žena, majke, menadžera, a potom kroz flashbackove pratimo njegov uspon i pad.
Vidimo kako je u početku Bruce bio zaista loš i kako se s vremenom razvijao da bi do kraja postao treći najbolji stand-up komičar 20. stoljeća prema listi Rolling Stonea. Djeluje cijeli film pomalo kaotično, baš kakav je očigledno bio i Bruceov život, a osim režije, nadahnuta je i kamera, montaža, baš u tada prevladavajućem novoholivudskom, modernističkom stilu. Iako "Lenny" definitivno nije komedija, kao što nije klasični biografski film, vrlo lako možemo shvatiti zašto je ovaj komičar bio tako važan, a bio bi on i danas podjednako relevantan i aktualan. Odlučio je on riječi koristiti kao oružje u borbi protiv hipokrizije, licemjerja i lažnog moralizma, a zahvaljujući i njemu kasnijim generacijama komičara bilo je puno lakše krčiti put.
Za razliku od "Cabareta", koji je i pored "Kuma" uspio osvojiti nevjerojatnih osam Oscara, "Lenny" nije uspio potvrditi niti jednu od šest nominacija (najbolji film, režija, glavni glumac, sporedna glumica, fotografija i adaptirani scenarij), svejedno je to izniman film. Film u kojem su Fosse i Hoffman izvrsno uspjeli prikazati Brucea kao gotovo podvojenu ličnost - istovremeno je on i svojevrsni mučenik koji se odlučio žrtvovati za neko više dobro, ali i izmučeni tip, ovisnik koji se na taj način ujedno boji i s vlastitim unutarnjim demonima.
Primjedbe
Objavi komentar