Često se može primijetiti da autori dokumentaraca kod prvih filmova koje snimaju izabiru Ich formu i snimaju osobne filmove ili o sebi ili o članovima svoje obitelji. Nerijetko se dogodi da nakon sjajnog prvijenca kad ispucaju tu inicijalnu osobnu priču iz vlastitog života, ostanu oni, nazovimo to, bez municije i sljedeći filmovi pokažu im se puno slabijima. Kakvi će biti sljedeći filmovi kineske dugometražne debitantice Dongmei Li pokazat će vrijeme, no ona je za debi kojim se predstavila tijekom autorskog tjedna u Veneciji također odabrala Ich formu, ali za snimanje igranog filma. Pa iako je "Mama" igrani film, djeluje to više kao dokumentarac i ima pravi ugođaj nekog esejističkog dokumentarca snimljen dugim kadrovima statičnom kamerom u izoliranom selu u kineskoj provinciji duboko u planinama.
Radnja ove autobiografske doku drame odvija se negdje devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je ondje odrastala sama autorica koja kao da je pokušala evocirati trenutke života kako ga se sjeća. I to ne bilo koje trenutke, već tjedan dana njenog života dok je još bila dijete i zaista nudi "Mama" pravo putovanje kroz vrijeme. I mogao bi se ovaj film svrstati i u potkategoriju Slow Cinema jer priča se tu razvija zaista sporo i kao što autor dokumentarca svoje protagoniste prati dok oni obavljaju svoje svakodnevne poslove i proživljavaju svoj svakodnevni život, istu tehniku koristi i Li. Sve će tu voditi prema ključnom trenutku u samoj završnici i trenutku koji je u stvarnosti obilježio život i odrastanje autorice, koja kao da je pokušala uhvatiti stvarni život kako ga pamti.
Duge šetnje klinaca planinama do škole, djeda i baku koji stalno nešto kuhaju i jedu, tatu koji radi u nekom dalekom gradu i mamu u poodmakloj fazi trudnoće koja i dalje također mora raditi kako bi prehranili mnogobrojnu obitelj. Ipak, u središtu pažnje ove pomalo meditativne drame je trauma zakopana negdje duboko u čovjeku, a zanimljivo je kako je Li u početku zaista i planirala snimiti dokumentarac o mjestu svog odrastanja. No, kad je shvatila da nikog od ljudi koji su ondje obitavali prije više od četvrt stoljeća tamo više nema, odlučila se na igranu formu za koju će mnogi pomisliti da je zaista dokumentarac.
Primjedbe
Objavi komentar