Još jedan impresivan dokumentarac stiže nam iz Brazila. Iskusni filmaš Marcelo Gomes zapustio se u sjeveroistočnu brazilsku pokrajinu Pernambuco. Sam redatelj ovdje je i narator koji se prisjeća kako je kao dijete prije više desetljeća s ocem javnim službenikom znao putovati tim područjima. U potrazi za krajolicima kojih se nekako u magli sjeća iz djetinjstva, stigao je on do grada koji prati epitet brazilske prijestolnice traperica. I zaista od početka do kraja sve tu djeluje nadrealno jer Toritama je mjesto od 45, 50 tisuća stanovnika u kojem se godišnje proizvede 20 milijuna traperica što je 20 posto ukupne brazilske proizvodnje popularnih hlača. Apsolutno svi ovdje rade ili u tvornicama traperica ili ovaj omiljeni odjevni predmet izrađuju u kućnim radinostima.
Rade od jutra do sutra, čini se da čak i solidno zarađuju za brazilske prilike, a ne izgledaju posebno nezadovoljno. Barem ne oni koji u kućnim radinostima funkcioniraju i objašnjavaju kako su plaćeni po učinku, a vrlo brzo shvaćamo kako je ovo mjesto pravi mikrokozmos onog najgoreg oblika kapitalizma. I što je najbolje i najefektnije od svega, gotovo svi ti ljudi i ne shvaćaju da su upali u tu klasičnu zamku. Rade kao luđaci, lijepo zarađuju, no kakav je to jebeni život i kad imaš para, a nemaš ih kada potrošiti. Naravno da zapravo gotovo nitko od tih ljudi nije bogat i da je cijeli ovaj gradić zapravo samo iluzija bogatstva i uspjeha, a kao što sam naziv filma sugerira, cijela godina protječe u očekivanju karnevala na obližnjoj plaži.
I tek tada kreće potpuna ludnica jer praktički svi stanovnici ovog grada od pedesetak tisuća stanovnika prodaju sve što imaju kako bi mogli stići na karneval. U tim završnim dijelovima ovog iznimno zanimljivog, dinamičnog pa i duhovitog i iskrenog dokumentarca vidimo ljude koji po 360 dana od jutra do mraka rade kao robovi, a onda se rješavaju frižidera, televizora, preprodaju ih na cesti, kako bi uspjeli doći do karnevala. Sjajan je "Waiting for the Carnival" film o svijetu koji se nezaustavljivo mijenja, ali i film o ljudskoj prirodi koja je posve ista na svakom dijelu zemaljske kugle. Razgovara autor s mnogim ljudima o konceptu novca, kapitalizmu, sreći i njihovim snovima, a svi ti ljudi, i stari i mladi, sanjaju kako će jednog dana biti bogati.
Nadaju se kako će im strpljiv i predan rad jednog dana donijeti bogatstvo i omogućiti ugodan život ako ne već njima, onda barem njihovim potomcima. Teško je zaključiti vjeruju li zaista oni da će im se to dogoditi, no uvjereni su da je to moguće iako nam je svima jasno da kapitalizam baš i nije sustav koji je zamišljen na način da svi budu bogati i uspješni. Sjajni su ti Brazilci i maestralno Gomesov film hvata taj njihov istovremeno opušteni, zaigrani, gotovo karnevalski duh sa zaprepašćujućom radnom etikom, snom koji te ljude tjera da se izrađuju preko krajnjih granica i sanjaju da će jednog dana možda baš netko od njih postati bogat.
Primjedbe
Objavi komentar