Prije nekoliko godina američkog istraživačkog novinara i dokumentarista Jona Alperta zapazio sam po izvanrednom dokumentarcu "Cuba and the Cameraman". Bio je to film koji je na nevjerojatan način prikazao život Kube u razdoblju od 45 godina koliko je Alpert odlazio tamo i snimao ljude prvo kao novinar, a potom i dokumentarist. Još od početka sedamdesetih Alpert je kao novinar odlazio na razne strane svijeta i izvještavao iz Vijetnama, Kambodže, Kube, Nikaragve, Irana, Kine, Filipine i Afganistana, a više od standardnih političkih tema zanimale su ga sudbine običnih ljudi. To smo savršeno mogli vidjeti u "Kubi i snimatelju" gdje se istim ljudima vraćao kroz više desetljeća i na njihovim primjerima mogli smo možda i najbolje shvatiti kako je kroz sve te godine izgledao život na Kubi pod Fidelom Castrom.
Kao što i samo ime dokumentarca "Life of Crime 1984-2020" sugerira, film je to koji je nastajao također kroz iznimno dugo vremensko razdoblje, no ovaj puta nije morao otići tako daleko od New Yorka u kojem živi. U ovom podjednako impresivnom i šokantnom dokumentarcu pratio je on živote i sudbine troje stanovnika grada Newarka u New Jerseyju kroz više od 35 godina. I kreće ovaj dokumentarac potpuno nestvarno i suludom scenom dok jednog od troje protagonista prati dok krade po dućanima. To je zapravo tek početak ove uznemirujuće, tragične i stravične priče o životima troje sitnih kriminalaca i narkomana - Freddieju Rodriguezu, Robertu Steffeyju i Deliris Vasquez. Svi su oni u početku mladi ljudi, u ranim dvadesetima (Deliris čak i mlađa), a Alpert je godinama bilježio ono što se događalo u njihovim životima.
Nažalost, malo je toga tu dobroga jer svi oni zaglavit će ne samo u kriminalu, već i s drogama (Deliris i u prostituciji), a dobivamo ovdje nimalo cenzurirani uvid u živote ljudi sa samog društvenog dna. Ne prestaje me fascinirati kako je moguće da ovakvi ljudi uopće dopuste nekome da im priđu tako blizu jer Alpert ne samo da ih snima dok se bave kriminalom, već i dok se drogiraju, dok su u zatvorima, dok su na najnižim točkama života. Jedna za drugom ovdje se redaju potpuno nadrealne i nestvarne situacije za koje bi čovjek mislio da su moguće samo u igranim filmovima. Odlaze ovi ljudi u zatvore pa iz njih izlaze i opet završavaju iza rešetaka, a svi oni razmišljaju i planiraju promijeniti svoje živote iako je očito da nešto takvo vjerojatno nije moguće.
Ovo je možda i najbolji i najcjelovitiji prikaz one lowlife Amerike u kojoj su ljudima životi valjda predodređeni da budu narkomani i kriminalci pa tako netko od protagonista u jednom trenutku kaže pa svi moji frendovi su džankiji i lopovi i kako onda očekivati da ja budem drukčiji. Kakvi su to životi koji stalno vise o niti i posve je jasno da za nikoga od njih to ne može dobro završiti. Iako u početku možda i praćenje života takvih ljudi koji djeluju gotovo pa rubno retardirano možda i djeluje eksploatatorski, uspio je Alpert na njihovim primjerima prikazati svu katastrofu današnje Amerike i društva u kojem je posve normalno da postoji bezbroj ljudi poput Freddiea, Roba i Deliris.
Ovaj film zapravo je počeo nastajati još krajem osamdesetih kada je Alpert za HBO snimao dokumentarac o ljudima koji se bave kriminalom te je prvi dio filma prikazan još potkraj osamdesetih. No, očito je kako se s godinama autor povezao s tim ljudima i da mu je stalo do njih te je iznimno empatičan prema njima te im i sam pokušava pomoći da živote konačno pokušaju dovesti na pravi put. No, ne ide to samo tako i svima im je zajedničko da stalno opet posrću i završavaju u još gorim fazama nego ranije. Tako Roba u početku upoznajemo kao klinca koji krade po dućanima, a kada se navuče na heroin i njegove kriminalne aktivnosti postat će sve ozbiljnije i nasilnije. Freddie će se čak zahvaljujući heroinu zaraziti HIV-om, no to ga neće zaustaviti u pucanju, dok Deliris u početku upoznajemo kao Robovu djevojku koja je već kao tinejdžerica s troje djece teška ovisnica, potom i prostitutka.
Iako najveći dio filma otpada na osamdesete i devedesete, a završnica kao da je nekako zbrzana, impresivna je to i dubinski uznemirujuća, stravična priča. Alpert je možda u početku imao ideju snimiti film o kriminalnom podzemlju Newarka i životima kriminalaca, no pretvorio se "Life of Crime" u film o tome koliko ovisnost o teškim drogama usmjerava i određuje živote Amerikanaca. Svima njima je zajedničko da se žele dovesti u red, da se čak i očiste kada završe u zatvoru, no problemi nastaju jednom kada ponovno izađu van. Fascinantno je kako su svi oni u tim prvim trenucima po izlasku uvjereni da okreću novu stranicu i da je gotovo s drogiranjem, a kada se Alpert s kamerom vrati za koji mjesec ili godinu, vidimo ih neprepoznatljive, razbijene. Ovaj dokumentarac kao da postavlja i pitanje jesu li za sve to isključivo oni krivi ili je dijelom krivo i okruženje odnosno sustav u kojem žive i kako se zapravo teško izvući jednom iz svega toga kad netko upadne u centrifugu.
Primjedbe
Objavi komentar