Alex vam Warmerdam, filmaš kojeg bih opisao kao nizozemskog Davida Lyncha, vratio se još jednim potpuno uvrnutim trilerom na rubu apsurdizma. I ranije je Van Warmerdamova konstanta bila da treba očekivati nešto posve neočekivano, čudno, nešto što posve iskače iz standardnih filmskih kanona poput njegovih prethodnih "Konobara" i "Borgmana". I "Broj deset" je film koji se ističe originalnošću i premda je već napunio sedamdesetu, ovom maštovitom Nizozemcu ne nedostaje ideja i inventivnosti, a iako "Nr. 10" možda i nije na razini nekih prethodnih njegovih filmova, svejedno je to bio njegov tipični uradak.
I kreće to kao neka minimalistička, komorna drama u kojoj pratimo dinamiku između kazališne trupe koja priprema novu predstavu. Günter (Tom Dewispelaere) glumi glavnu ulogu, a u tajnoj je on vezi s glumicom Isabel (Anniek Pheifer), ženom režisera Karla (Hans Kesting). Marius (Pierre Bokma) se pak ne može usredotočiti na kazalište jer mu je žena teško bolesna, a odnosi među svim tim likovima nekako su čudni, bizarni, hladni. Svaki dan gotovo djeluje identično dok se oni po ustaljenom rasporedu svi zajedno voze na posao pa kući, a Günterovu rutinu tek donekle će poremetiti neočekivani dolazak kćeri Lizzy (Frieda Barnhard) koja je upravo stigla s pregleda i tvrdi da ima samo jedno plućno krilo.
Ispituje ona oca kako je moguće da nikad prije to nisu otkrili, on tvrdi da nikad nije bila bolesna pa je nisu vodili liječniku, a ni on sam nikad nije bio bolestan pa nije bio kod liječnika i ne zna kako on stoji po pitanju broja plućnih krila. Doduše, Günter o sebi zna jedino da je siroče koje su nekoć pronašli u šumi, a cijela ova već do tada neobična i bizarna priča, skrenut će u još čudnije vode kad misteriozni tip kojeg ne poznaje nešto šapne Günteru u prolazu. Taj trenutak kao da će nešto probuditi u ovom glumcu, a počet će se tu pojavljivati i neki misteriozni tipovi koji kao da su povezani s nekom tajnom organizacijom koju vodi crkva. I baš kao kod Lyncha, umjesto da priča s vremenom postane jasnija, sve se tu počinje još više zapetljavati, a uvodni dio gotovo pa se zaboravlja i shvaćamo da se tu skriva nešto jako, jako mračno i čudno.
Čudno je sve tu od početka do kraja. Od ponašanja i interakcije likova koji potpuno hladno, apsurdno reagiraju na situacije kakve bi u stvarnosti čovjeka potpuno izbacile iz takta. Kao i prethodni Van Warmerdamovi filmovi, obiluje "Nr. 10" njegovim tipičnim, deadpanovskim crnim, bizarnim humorom, a ovaj Nizozemac kao da uživa u zbunjivanju i provociranju gledatelja. Baš kao što redatelj kazališne predstave u jednom trenutku kaže da on pokušava napraviti "apstraktni kolaž bez logike", na trenutke se čini da se istom vodiljom vodi i Van Warmerdam. Ostaje do kraja gotovo sve potpuno nejasno i skroz otvoreno i svakome ostaje za zaključiti je li "Broj deset" zapravo bio bizarna zafrkancija na temu teorija zavjera ili što je Van Warmerdam ovaj puta htio poručiti.
Primjedbe
Objavi komentar