Ništa nije profunkcioniralo u mini-seriji koju je inače odlični britanski filmaš Danny Boyle snimio po memoarima Stevea Jonesa, osnivača i gitarista ozloglašenog punk benda Sex Pistols. Da bi tu puno toga moglo poći u krivom smjeru, dalo se naslutiti kad se saznalo da iza serije o valjda najpankerskijem bendu koji je ikada hodao zemljom stoji - Disney! Ako mi nešto ne ide u istu rečenicu to su onda Walt Disney i Sex Pistolsi, a Boyleova intencija da priču o kratkotrajnom životu grupe snimi u pomalo romantičarskom, trainspottingovskom stilu, pokazala se kao prava katastrofa.
Netko tko nikad nije čuo za Sex Pistolse i nije mu poznato tko su oni bili i što su predstavljali mladoj generaciji sredinom sedamdesetih, uz "Pistol" će dobiti potpuno pogrešan dojam. Gledajući ovu seriju čovjek dobiva dojam da je bila to skupina nevjerojatnih bezveznjaka, razmaženih kenjkavaca koji se dure iz nekog samo njima poznatog razloga. Ne dobiva se tu uopće dojam da je to bio bend koji je doslovno sablaznio ne samo glazbenu scenu, već čitavo britansko društvo čim se pojavio. Bio je to bend kakav nikad prije nije postojao i iako bi se moglo diskutirati da su pistolsi zaista i bili projekt kojim je njihov ekscentrični menadžer Malcolm McLaren pokušao i definitivno uspio šokirati, isprovocirati društvo i promijeniti scenu za sva vremena, nisu oni bili samo to.
Bili su pistolsi simbol pobune, bunta, glas tada mlade generacije koja je po običaju bila bijesna, razočarana i željela je figurativno (neki vjerojatno i doslovno) pljunuti u lice svojim roditeljima i ostalim autoritetima i reći im - odjebite! Iako je cijeli taj pokret zasigurno dijelom bio bunt radi bunta samog, pistolsi su se u ekspresnom roku iskristalizirali kao glasnici cijele generacije mladih (kakvi su uostalom i sami bili jer u trenucima osnivanja benda nitko od njih još nije imao ni 20 godina). Iz ove serije uopće nemamo dojam da su pistolsi bili najkontroverzniji bend svog vremena i stilski i naracijski "Pistol" me podsjetio na nedavni biografski film "Dirt" o američkom hair-metal bendu Motley Crue.
Džaba Boyleu i dobra retro kamera kojom se pokušao postići dojam kao da je serija snimana negdje sredinom sedamdesetih i džaba mu čak solidno hvatanje društvene situacije u Velikoj Britaniji sedamdesetih i smještanja priče o pistolsima u dobar kontekst. Uzalud mu vizionarstvo koje je isfurao prije četvrt stoljeća s "Trainspottingom" jer je gotovo pa identični stil pokušao podvaliti ovdje. Uzalud mu i činjenica da je pobogu i sam bio svjedok tog vremena pošto je sredinom sedamdesetih tek ušao u dvadesete godine života. Omašio je Danny, kojeg inače iznimno cijenim i volim njegove filmove, ovdje ceo fudbal i potpuno s razlogom se John Lydon, gospodin nekoć znan kao Johnny Rotten pobunio protiv snimanja ove serije i takve trivijalizacije, budalizacije i još jednog pokušaja žmikanja mlijeka iz mrtve kobile.
Likovi su uglavnom napravljeni katastrofalno, donekle uz izuzetak Jonesa (Toby Wallace) iz čije perspektive pratimo cijelu priču. Bezveznjak koji je glumio neku epizodnu ulogu u "Igri prijestolja", a koji je ovdje utjelovio McLarena jedan je od najiritantnijih likova koje sam ikada u životu vidio na televiziji i filmu, a hvala bogu, pogledao sam puno toga. Tip je tako groteskan s kreveljenjima i premda je McLaren vjerojatno i u stvarnosti bio iznimno antipatičan lik, ovaj ovdje je jedan od onih likova koje bi čovjek najradije izbubetao čim ga prvi put vidi i čuje. Cijela priča tu zapravo i kreće iz butika koji su zajedno držali McLaren i Vivienne Westwood, a prodavačica je ondje neko vrijeme bila Chrissie Hynde, prije nego što je postala frontwoman Pretendersa.
Ondje će se slučajno pojaviti mladi nepismeni tinejdžer i lopov Jones koji sa skupinom prijatelja želi osnovati bend. Iako Jones ne zna ni pjevati, a ni svirati, McLaren će u njemu i njegovom bendu prepoznati potencijal za realizaciju svojih ideja i provokacija te će im postati menadžer. Ubrzo će im se pridružiti mladi i bijesni Johnny, a ostatak je povijest. Kratka i britka jer i prije nego što su mogli uživati u slavi, pistolsi su se raspali, a basist Sid Vicious se predozirao ubrzo nakon što su snimili jedini album "Never Mind the Bollocks". Osim života pistolsa, pratimo i ovdje početke cijele te britanske punk scene i cijeli kružok koji je bio uz mlade glazbenike. No, najveći problem je što sve to djeluje tako umjetno, kao da ni sami ti glumci i glumice nisu bili svjesni koga to trebaju glumiti.
Čak mi je ovaj pokušaj snimanja biografske serije o "Sex Pistolsima" djelovao, rekli bi Amerikanci Cringeworthy ili po naški da je izazivao susramlje odnosno riječ je o situaciji kad ti je neugodno gledajući nekog drugog kako se sramoti. Uopće nisam imao dojam da je ova skupinica stvarno to društvo divljih, destruktivnih bijesnih manijaka koji su se možda i ne shvaćajući odlučili pobuniti protiv apsolutno svega pa i tadašnje glazbe odnosno rocka koji je tada prestajao biti muzika mladih i gubio se u nerijetko izdrkavajućim simfonijama svih tih tada popularnih prog-rock bendova koji su punili stadione. Nisam uopće dobio dojam da su pistolsi bili nešto što se gotovo doslovno pojavilo iz kanalizacije društva te da su u kratko vrijeme potpuno sve izokrenuli. Nažalost, bila je ova serija potpuni promašaj i posve propuštena prilika.
Primjedbe
Objavi komentar