Zrinko Ogresta osvojio je za ovu minimalističku i intimnu dramu Zlatnu arenu za najbolji film i najboljeg režisera u Puli, dok je češće kazališna, nego filmska glumica Vanja Ćirić nagrađena za najbolju glumicu. Ćirić je Mirjana, sredovječna službenica u zagrebačkoj tvornici konca koja upravo treba dobiti prigodnu nagradu za 20. obljetnicu rada u poduzeću. Njen život kao da se pretvorio u neku vrstu rutine, a ona će biti razbijena ne samo činjenicom da direktor Jakov (Alen Liverić) za kojeg se da naslutiti da je s njom u tajnoj vezi, priprema feštu za nju, već i stoga što će se u Zagrebu pojaviti dvije osobe. Jedna od njih je njen bivši muž Vlado (Nikša Butijer) koji je nekoliko godina ranije nju i kćer Veroniku (Tea Harčević) ostavio zbog mlađe žene i sad djeluje kao da mu je žao zbog toga, a druga je Mirjanina majka Violeta (Anja Šovagović - Despot) koja je iz neimenovanog provincijskog mjesta stigla na pregled u bolnicu.
I odmah na prvu jasno nam je da je odnos majke i kćeri iznimno složen. Djeluje Violeta kao jedna od onih starijih žena koje vole gurati nos svugdje i miješati se u sve i svašta, a Mirjana i ne skriva da joj to smeta i ide joj na živce. Djeluje sve to nekako misteriozno i pomalo hermetično, a kroz Mirjanine razgovore s bližnjima i njenu standardnu životnu rutinu saznajemo i određene detalje iz njenog života. I dok Mirjanu živcira ona majčina dobronamjerna, ali nepotrebna i često iritantna prekomjerna briga te stalno dociranje i dijeljenje savjeta, ona kao da i ne shvaća da se gotovo identično ponaša prema svojoj kćeri tinejdžerici. Veronika pak sanja glazbenu karijeru u New Yorku, a mama koja je i sama očito nekoć imala velike snove, kao da je svjesna da se snovi rijetko kada ostvaruju i kao da je prestravljena da će se kćer pretvoriti u nju, baš kao što ona podsvjesno misli da se pretvorila u svoju majku.
Bio je "Plavi cvijet" intimna drama koja ostavlja dosta prostora za promišljanje i koja jako dobro pogađa duh vremena i duh društva te su životna situacija i problemi zasigurno jako dobro poznati mnogima. Tu kao da nitko nikoga ne sluša, nitko nikome ništa i ne govori, a kada i govori, to kao da se odbija od zida jer svi su obuzeti nekim svojim problemima, brigama i gorčinom zbog toga što im se životi nisu razvili onako kako su se nadali. Snimljena je ova arty drama moderno, pretežito u naturalističkom stilu sve do same završnice te se nastavlja "Plavi cvijet" i na prethodne Ogrestine intimne, "male" filmove u kojima istražuje ono unutarnje u običnim ljudima i pokušava uhvatiti stvarni život.
Primjedbe
Objavi komentar