Neobičnim distihom predstavio se u Cannesu dvojac Alessio Rigo de Righi - Matteo Zoppis, tandem koji je do sada snimao dokumentarne filmove, a "Re Grancho" ili "The Tale of King Crab" prvi je igrani film koji su snimili. Od početka do kraja ova pustolovna drama čija se radnja odvija potkraj 19. stoljeća prvo u selu u talijanskoj regiji Abruzzo, a potom na krajnjem jugu Južne Amerike odnosno na ognjenoj zemlji, djeluje potpuno čudno, subverzivno. Naturalistički, a opet nekako mistično, hipnotično, magijski i tu kao da se stapaju gotovo pastoralni stil braće Taviani s misticizmom Wernera Herzega.
Kao što sam naziv filma kaže - ovdje zaista pratimo priču. Tako u uvodnoj sceni vidimo nekoliko starih Talijana koji se okupljaju uz vino i špagete i počinju pričati narodne priče koje su čuli još od svojih djedova i baka. I priče su to koje očito imaju više verzija, sa svakim novim pripovijedanjem nešto se novo dodavalo, nešto se izbacivalo, potenciralo ili ublažavalo tako da i priča o seoskom pijancu Lucianu (Gabriele Silli) zaista i djeluje kao neka priča koju su nam pripovijedali bake i djedovi. Luciana upoznajemo kao šutljivog sredovječnog tipa s gustom dugom neurednom bradom. On je vabnračni sin lokalnog liječnika koji ga stalno izvlači iz problema i pratimo tu dvije epizode iz njegovog života.
Luciano je bijesan na lokalnog plemića koji je zaključao kapiju da seoski pastiri više ne mogu prolaziti, a još bijesniji jer je zaljubljen u pastirovu kćer Emmu (Maria Alexandra Lungu), no ona je obećana drugome. U drugom dijelu filma Luciana ćemo u još fantazmagoričnijoj, mističnijoj priči pronaći na krajnjem jugu Južne Amerike dok se pretvara da je španjolski svećenik, a u kovčegu nosi raka koji bi ga trebao odvesti do skrivenog zlata. Iako mi je za višu ocjenu nedostajala neka bolja poveznica između dvije priče, oba segmenta ističu se ne samo izvanrednim lokacijama i scenografijom, već i iznimnom fotografijom prvo talijanskog sela, potom patagonijske divljine.
Nije "Re Granchio" jedna od onih klasičnih mračnih bajki za odrasle kakve su se znale snimati posljednjih godina (na pamet mi recimo padaju Del Torov "Panov labirint" ili Garroneova "Priča nad pričama"), već gotovo kao neka mračna, hermetična epizoda koja kao da je ispala iz Borgesove "Opće povijesti gadosti". Okruženje je u oba segmenta naturalističko, rustikalno, no opet nam je jasno da to ne može biti klasična povijesna priča, već bi to zaista mogla biti jedna od onih predaja iz narodne kulture koja se možda jest, a možda i nije dogodila. Glavnog lika odglumio je tu talijanski umjetnik i slikar Gabriele Silli, inače prijatelj obojice režisera kojem je ovo bila prva filmska uloga. I zaista u svojoj pojavi ima on nešto mračno, djeluje kao izmučeni tip kojem je dosta svega i koji bi vrlo lako mogao proći i kao potpuni luđak, ali i kao neki umjetnik genijalac kojeg gotovo nitko ne razumije. Iako je "The Tale of King Crab" imao svojih kvaliteta, ostalo mi je to mrvicu nedorečeno, zatvoreno, a definitivno je to imalo potencijala za još višu ocjenu.
Primjedbe
Objavi komentar