Otkako se pojavio, meksički nezavisni filmaš Michel Franco ne prestaje šokirati publiku. Autor koji je očitog uzora pronašao u svom gotovo pa austrijskom imenjaku, Michaelu Hanekeu, sa svakim novim filmom kao da se trudi iznova gledatelje ostaviti doslovno bez riječi. Ne samo da se trudi, on u tome itekako uspijeva, a Francov šok nije tu samo radi šoka, već je njegova intencija potpuno razdrmati gledatelja. Relativno kasno samo otkrio ovog fascinantnog Meksikanca tako da se njegovim stvaralaštvom u zadnje vrijeme bavim pomalo unatrag, a svaki njegov film fascinira na svoj način.
"After Lucia" vjerojatno je i najjeziviji i najstrašniji film o zlostavljanju u školi, a cijela priča tim je šokantnija i strašnija jer ovu potresnu i uznemirujuću priču Franco donosi na tipično distanciran, hanekeovski način. Sve tu djeluje nekako hladno, opservacijski i kamera je statična te u dugim kadrovima negdje s distance pratimo što se događa. Sve je tu obavijeno i velom misterije kad u uvodnim scenama vidimo 17-godišnju Alejandru (Tessa Ia Gonzalez Norvind) kako u društvu depresivnog oca Roberta (Hernan Mendoza) negdje putuje. Ubrzo shvaćamo da oni sele iz obalnog meksičkog gradića Puerto Vallartea u Mexico City i to nakon što je u prometnoj nesreći poginula njena majka odnosno njegova supruga Lucia.
I sve je tu snimljeno u naturalističkom stilu, gotovo dokumentaristični i djeluje zastrašujuće stvarno. Detalji o ovoj obitelji polako kapaju te se oni s tim stravičnim gubitkom nose svaki na svoj način. Roberto pronalazi posao kuhara u restoranu te se posvećuje poslu koji mu odvraća pažnju s tragedije te možda i podsvjesno zaboravlja i ne shvaća da je Alejandra u još goroj situaciji. Ona se pak pokušava uklopiti u novu okolinu i pronaći novo društvo, a čini se da je ekipa iz razreda koju čine mladići i djevojke neke srednje ili više srednje klase Mexico Cityja polako i prihvaćaju. Čini se da Alejandra pronalazi nove prijatelje, pozvana je na party u vilu roditelja jednog od kolega, a nakon što pristane na seks s jednim od kolega te on to snimi mobitelom, krenut će prava spirala užasa.
Jasno da će već sljedećeg dana snimka seksa procuriti na internet, a ono što će se tada početi događati ovoj nesretnoj djevojci spada u krug najšokantnijih i najstrašnijih epizoda u povijesti filma. Sav taj užas dodatno potencira Francov distancirani stil te gledatelj ima dojam kao da zaista svjedoči nekom stvarnom školskom maltretiranju, a ne fikciji. Alejandra ono što proživljava, jasno, skriva od oca obuzetog vlastitim problemima koji ne može ni naslutiti što se to događa njegovoj kćeri. Sve ono što vidimo gotovo pa zaista dovodi do osjećaja mučnine, bijesa i gađenja i to podjednako činjenicom da nitko ništa ne poduzima i stvari postaju sve gore, kao i spoznajom kako su ljudi nerijetko primitivne životinje koje će se prikloniti čoporu i većini iako im je jasno da je ono što čine pogrešno i loše.
"After Lucia" je film koji na najbrutalniji mogući način prikazuje kako funkcionira psihologije mase, a temu oko koje bi većina uokolo plesala, Franco udara ravno u glavi. I bez imalo autocenzure, ublažavanja, moraliziranja i pametovanja prikazuje kako to izgleda svijet jedne zlostavljane osobe. Fantastičan je to film i o licemjernom društvu u kojem se takve stvari praktički svakodnevno događaju i nad kojima se moralizira, mudruje, skupljaju jeftini politički poeni, a zapravo se ništa konkretno ne poduzima. Franco je ovom šokantnom i hiperrealističnom dramom potvrdio da za njega jednostavno nema tabua i nema kočnice.
Nekom će možda cijela ova priča djelovati nihilistički, premračno i pretjerano, no sve ono što ćemo tu vidjeti je tako stvarno i tako moguće da to užasava i ledi krv u žilama. Čitao sam da Franca mnogi smatraju nihilistom jer ne samo da nema milosti i obzira za svoje likove, već i svijet prikazuje na tako surov i okrutan način, no zar nije upravo takav svijet koji nas okružuje? Posebno kad je u pitanju Franco, filmaš iz zemlje kao što je Meksiko u kojem je nasilje svakodnevica i u kojem se više nitko i ne trzne kad čuje da je u nasilnim obračunima kartela poubijano tko zna koliko civila.
Baš kao što svaki oblik ponašanja, kad - tad mora donijeti neke posljedice, takav je slučaj i ovdje u šokantnom finalu koje je ujedno i katarza cijelog filma. Bio je "After Lucia" drugi dugometražni film koji je Franco snimio odmah nakon podjednako šokantnog debija "Daniel i Ana" o bratu i sestri koji su oteti i prisiljeni na seksualni odnos pred kamerom. Teme koje Franco obrađuju možda djeluju ne samo šokantno, već i morbidno i kao nešto od čega bi puno lakše bilo otkloniti glavu te se baviti nečim bezazlenim, nečim što ne tjera za razmišljanje i reakciju. "After Lucia" je film na koji je posve nemoguće ostati hladan i film koji jednostavno mora izazvati reakciju. No, ono što je još daleko strašnije i šokantnije od svih Francovih filmova je što on sve te teme koje se bavi pronalazi u stvarnom životu, onome što ga okružuje i onome što se zaista dogodilo. Možda ovaj vrsni filmaš koji za "Poslije Lucije" dobio nagradu u sekciji Un Certain Regard u Cannesu, te situacije dodatno potencira i pretjeruje, no nikako se ne može reći da Franco okreće glavu od stvarnosti.
Primjedbe
Objavi komentar