Gruzijska filmašica Elene Naveriani na festivalu u Locarnu predstavila se dramom smještenom u tamošnje provincijsko obalno sela koje neodoljivo podsjeća na slična jadranska mjestašca šezdesetih ili sedamdesetih, prije nego što se ondje pojavio masovni turizam. Ribarsko i gotovo potpuno pusto selo na Crnom moru, jedno je od onih mjesta u kojem svi sve znaju i kojem ti rijetki stanovnici mirno uživaju u tom samotnjačkom životu. No, sve će se promijeniti jednog dana kada u njegovoj kući nađu beživotno tijelo starog mornara Elika, tipa kojeg mještani nikad nisu prihvatili i koji je za njih uvijek bio stranac. Pokazat će se da se terminalno bolesni Eliko koji je uvijek držao do svoje privatnosti i bio dosta distanciran, objesio, a kako bi organizirala sprovod, u mjesto u kojem nije bila od djetinjstva, stigla je njegova unuka Moe.
Odmah na prvi pogled ova misteriozna i odlučna djevojka potpuno odudara od mještana i očito je da je gradska cura. Da se naslutiti da je Moe lezbijka jer djeluje nekako muškobanjasto i najbolje će kliknuti s lokalnom konobaricom koja pokazuje slične afinitete. Vrlo brzo postat će jasno da je mirno malo mjesto dobrih ljudi zapravo privid i da praktički svi oni koji ondje obitavaju, skrivaju neke tajne, žive u lažima, pretvaraju se i glume. Shvatit ćemo da ovo malo selo zapravo skriva velike tajne, a da je riječ o jednoj od onih tipičnih primitvnh, zatucanih i zatvorenih zajednica koje su ustvari Elika i odvele u smrt. Film je to sporog tempa i melankoličnog ugođaja koji skriva i neka iznenađenja.
Primjedbe
Objavi komentar