Do tada gotovo nepoznati Richard Gere praktički je preko noći postao superzvijezda nakon uloge muške prostitutke za elitnu klijentelu u kultnom neo-noiru Paula Schradera iz 1980. godine. "Američki žigolo" bio je i jedan od komercijalno najuspješnijih filmova scenarista "Taksista" i "Razjarenog bika", a David Hollander, jedan od kreatora serije "Ray Donovan" odlučio je napraviti remake tog legendarnog filma koji baš i nije do kraja profunkcionirao. Bilo je to nažalost potpuno nepotrebno razvučeno u osam nastavaka od pedesetak minuta i priča koja je sasvim dobro funkcionirala kao cjelovečernji film, ovdje je rastegnutija od kupaćih gaća na nekom 150kilašu.
Također, nikako mi nije sjeo tu Jon Bernthal kojeg sam nedavno nahvalio za sjajnu ulogu korumpiranog policajca u mini-seriji "We Own This City" kao naslovni američki žigolo Julian Kaye. I dok je Richard Gere glumac koji u sebi ima karizmu, eleganciju, šarm i misterioznost pa ga se jednostavno može zamisliti kao jebača napaljenih sredovječnih gospođa iz losanđeleskog društva, Bernthal mi jednostavno nije taj tip. Nekako mi on djeluje presirovo za takvog lika i premda on sigurno nije loš glumac, nije mi on pogođen za tog lika. Ono što me posebno živciralo i iritiralo ovdje, ali i u mnogim drugim serijama, su potpuno nepotrebni i često besmisleni flešbekovi i prisjećanja prošlosti koji uglavnom ne služe ničem drugom osim popunjavanju vremena i produžavanju trajanja serije.
Baš kao u filmu, Julian za kojeg ćemo kroz flešbekove saznati da se zapravo zove Johnny i da ga je doslovno mater kao 15-godišnjaka prodala bogatoj svodnici, optužen je za ubojstvo klijentice. I ne samo optužen, ubrzo je on i osuđen na doživotni zatvor, no 15 godina kasnije plaćeni ubojica na smrtnoj postelji priznat će da je ubio i tu ženu i Julian je oslobođen. I pokušava se on priviknuti na novi život i pronaći svoj put, a istovremeno pokuašava otkriti tko mu je i zašto smjestio ubojstvo. U tome će mu dijelom pomagati i detektivka Joan Sunday (Rosie O'Donnell), a ponovno će se u njegovom životu pojaviti i femme fatale zbog koje je nekoć razmišljao o odustajanju od svog posla, supruga bogatog financijaša Michelle Stratton (Gretchen Mol).
Pa premda je od njegovog odlaska u zatvor prošlo 15 godina, i Julian i svi ostali likovi izgledaju potpuno identično, kao da nisu dana ostarili i da su i dalje u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima, a ne barem u srednjim četrdesetima. Pa iako se do kraja tu priča čak i solidno razvija i ponovno je to snimljeno u finom neo-noirovskom štihu (opet je "Call Me" grupe Blondie pjesma za špicu), bio je "American Gigolo" ipak razočaravajuć i frustrirajuć jer opet se tu kreatori nisu ni potrudili bitnije promijeniti samu priču osim što su je iz kasnih sedamdesetih prebacili u sadašnjost. Ipak, posebno frustrirajuće su tu razne nepotrebne i potpuno besmislene podradnje, flešbekovi, sporedni likovi koji nemaju nikakvu ulogu osim da popune minutažu i nakon odličnog uvoda i obećavajuće prve dvije, eventualno tri epizode, sve se to jako razvodnilo.
Primjedbe
Objavi komentar