Szabolcs Hajdu mađarski je glumac i redatelj kojeg i dalje najbolje pamtimo po "White Palms" (Feher tenyer) iz 2006. godine, iznimnoj drami o mađarskom gimnastičaru koji je za vrijeme komunizma prebjegao na zapad. Ovaj puta Hajdu vodi nas u sadašnjost, a "Bekeido" ili "A Treasure City" jedan je od onih filmova u kojima imamo nekoliko naizgled nepovezanih priča koje će se na neki način spojiti. I sve te priče odvijaju se tijekom jedne noći u neimenovanom gradu za koji je pretpostaviti da se radi o Budimpešti (iako je film snimljen u rumunjskom Cluju). Priča tu kreće dosta nepovezano i neko vrijeme djeluje kao da se "Bekeido" sastoji od nepovezanih vinjeta, kratkih priča od desetak minuta koje nemaju nekih posebnih veza osim što se odvijaju u istom gradu.
No, ipak će se pokazati da su svi ti likovi barem minimalno, suptilno povezani, a da je tematika dosta mračna jasna nam je već u uvodu u kojem se Hajdu poslužio citatom austrijskog postmodernista Thomasa Bernharda. Praktički svim likovima je zajedničko da su nekako ogorčeni, bijesni, nezadovoljni sobom i životnom situacijom u kojoj su se našli i da svoje frustracije pokušavaju iskaliti na nekom drugom, obično onim najbližima. Djeluje sve to nekako čudno i bizarno, pomalo na tragu Roya Anderssona ili Akija Kaurismäkija, no s izuzetkom humora pa makar i onog crnog, gorkog. Sve je tim mračnije jer se radnja odvija tijekom noći, a gotovo sve priče počinju nekim naizgled banalnim svađama i konfliktima koji skrivaju neke dublje korijene i povode.
Tako u prvom segmentu imamo dvije djevojke u kojoj jedna optužuje drugu da je patološka lažljivica, a potom se vraćamo nekoliko sati unatrag. Jedna žena s kćeri ulazi u cvjećarnicu i tamo se potuče s prodavačicom zbog potpune banalnosti. Muž i žena svađaju se za večerom zbog buntovnog sina pankera (koji sluša No Means No, bravo mladi gospodine!) koji uživa u provociranju ogorčenog oca, grupica aktivista prosvjeduje pred vladinom zgradom, a neki kulturnjaci imaju domjenak u stanu u koji je stigao i poznati redatelj s nekim skrivenim namjerama. Tu je i bizaro taksist koji izgleda kao Kid Rock, a ugođaj je od početka nelagodan, upozoravajuć i jasno nam je da tu ništa ne može dobro završiti. Iako je ova mračna, depresivna drama u početku dosta obećavala, nije se to uspjelo do kraja razmahati onako kako sam se nadao.
Primjedbe
Objavi komentar