Talijan Francesco Montagner u češkoj produkciji snimio je u Bosni i Hercegovini dokumentarac koji je premijeru imao na festivalu u švicarskom Locarnu. I osvojio neku od nagrada za jedan od onih opservacijskih dokumentaraca koji je nastajao godinama. Montagner nam u "Bratstvu" donosi uvid u živote trojice braće, Jabira, Usame i Useira, mladića koji s ocem Ibrahimom žive negdje u brdima Bosne u dalekom zaseoku. Bavi se ova obitelj islamskih fundamentalista uzgojem ovaca, a trojica braće naći će se u problemu kada ga osude na gotovo dvije godine zatvora jer je ratovao u Siriji za tzv. Islamsku državu.
Priča stari kako je otišao u Siriju samo malo da pogleda što se događa, a dok jedan od sinova kasnije u razgovoru ogorčeno ističe kako vlasti osudiše čovjeka ni krivog, ni dužnog, najmlađi sin rezonira što je uopće išao tamo. I jasno nam je da je stari Ibro sinove odgojio u salafističkom duhu i škola nije toliko bitna, no zato se cijeli Kuran mora znati napamet. Uz bubanje Kurana naizust, svakodnevica za braću je i težak fizički rad i čuvanje ovaca, a dinamika među braćom potpuno će se promijeniti kada tatko završi u reštu. Najstariji od njih baš i nije oduševljen idejom da cijeli život provede u planinama čuvajući ovce i sanja on kako će jednog dana pokrenuti svoj biznis, a prije toga bi otišao malo na arbait u Njemačku.
Srednji pak kao da je prihvatio sudbinu i svjesno je napustio školu kako bi se posvetio čobanstvu, dok je najmlađi još dječak te ni sam još ne zna i ne može znati što bi od života, no i nije baš zagrijan za život kakav mu je namijenio otac. Bio je "Bratstvo" jedan od onih filmova koji su nastajali nekoliko godina. I dok u samom filmu pratimo skoro tri godine njihovih života, vjerovatno je trebalo proći još neko vrijeme da bi Montagner prethodno zadobio povjerenje ovih ljudi. I uvijek su mi ti opservacijski dokumentarci bili fascinantni upravo po tome kako autori zadobiju povjerenje protagonista koji se potpuno prirodno ponašaju pred kamerama.
Fino Montegner ovdje koristi i gotovo netaknutu prirodu te njezinu gotovo umirujuću tišinu i ljepotu gotovo pa kontrastira s nemirnim duhovima braće koji su ostali sami u tim formativnim godinama. Gledajući ovaj film kroz glavu mi je prolazilo pitanje je li tim mladićima bilo bolje uz oca ekstremista koji ih je stalno tlačio sa svojim stavovima, idejama i budalaštinama ili im je bolje kada su bili sami i prisiljeni brinuti jedni za drugoga. I dok je otac do odlaska u zatvor nesumnjivo bio glavni, gotovo isključivi autoritet za trojicu braće i za razdoblje kada ga ne bude za svakog od njih je pripremio striktna pravila, pitanje je koliko će se oni toga držati ili će pokušati krenuti nekim svojim putem. Taj osjećaj dužnosti koji im je nametnuo otac i ono što stvarno žele i osjećaju, zapravo je esencija filma koji odlično prikazuje konflikt u njima između modernosti koja ih vuče i tradicije koju je u njih usadio otac, religijskog fundamentalizma koji ih sputava i neke unutarnje slobode koja ih privlači i kojoj teže.
Primjedbe
Objavi komentar